Menu
Menu
”Mislim da tome svi težimo, kao ljudska bića, ne postati prazni već mirni.”
Već dugo želim razgovarati s Lu. Ženom koja zrači nježnošću i koja kao da daje srce na dlanu, unatoč strahu, društvu u kojem živimo, pokazuje ono što jest – ranjiva, emotivna i empatična. Uhvatili smo je naposljetku usred ljeta i njene selidbe u novi stan, u njenoj novoj oazi gdje se smjestila tek koji dan prije našeg dolaska.
Ona je pjevačica i kantautorica, a ako pričamo o užitku, glazba je njen užitak od kada zna za sebe. Uživa u njoj od malena, bavi se njome od svoje devetnaeste godine, iza nje su dva albuma, a čini se da ubrzo stiže i novi. Za Lu je glazba osobno putovanje, proces u kojem raste iz dana u dan i ne libi se pričati o tome. Dok smo bombardirani savršenim karijerama, svemogućim ženama i pričama uspjeha, pridružite nam se u iskrenom razgovoru o životu, užitku i putovanju.
N: Predstavlja li ti glazba užitak? Znam da da, no što ona predstavlja tebi, kada te privukla, kada si prvi put počela spontano stvarati i kako na nju gledaš danas?
Lu: Svi moji intervjui sadrže istu rečenicu: glazba me je odabrala prije no što sam uopće imala izbora. Mama mi često priča da sam kao dijete reagirala na glazbu s posebnim zapažanjem. Moja ju najranija sjećanja uključuju – od jednostavnog tatinog fućkanja po kući, učenja gitare sa starijim bratom, soundtrackova filmova koji mi vrate trenutke adolescencije, MTV-a, djedovih ploča, do sviranja i pjevanja u dječjoj sobi gdje sam otkrila YouTube kad se tek pojavio.
YouTube je za mene bio ‘wonderland’ gdje sam postavljala obrade i prve autorske pjesme. Odrastajući u malom gradu, u Đurđevcu, gdje nisam imala prilika za puno nastupa ili umjetničkih radionica, YouTube je za mene bio mjesto koje je osiguralo ne samo utiske, već ono važno za mlado srce – potvrde vrijednosti. Tek danas uviđam što mi je to značilo kao tada tinejdžerici, koja ne razmišlja o tome hoće li postati jednog dana ‘netko i nešto’ u glazbi, već ju samo silno osjeća.
Sjećam se uzbuđenja notifikacija komentara koje bi ostavio netko iz Amerike, Španjolske ili npr. Irske. Mislila sam tada pa, ako se to nekome sviđa tamo negdje, onda bi se možda svidjelo i nekome u Zagrebu jer Zagreb je bio sljedeća destinacija življenja. S godinama si sve više vjerujem, ali još uvijek se iznenadim kada netko u mojoj glazbi pronađe utočište. Možda je bolje da tako i ostane, da se nikada ne prestanem truditi pričati svoje priče.
N: Tko ti je najveća inspiracija u glazbi i što bi poručila ljudima koji možda u njoj dovoljno ne uživaju?
L: ‘Tko’ ćemo zamijeniti sa ‘što’. Što to ima u nama ljudima što nas povezuje u paleti osjećaja? Bol, koraci, radost, igre, melankolije. Sve plime i oseke naših duša. To će mislim, vječno u meni poticati poriv za tihim čuđenjem, promatranjem i zapisivanjem, a onda glasnom rikom srca. Osim toga, tu su i ljudi koje volim promatrati, slušati. S obzirom na to da se kod nas kroz sadržaj premalo prikazuju uspješni ljudi, gdje se zaista vidi njihov karakter i dosjetljivost, gledam strance.
Filmovi ili knjige o Sari Bareilles, Amy Winehouse, Joni Mitchel, Freddieju Mercuryju, Fleetwood Macu, Stingu, Johnu Mayeru, Led Zeppelinu, Dave Grohlu; ma – mogla bih nabrajati do sutra. O našim glazbenicima pronalazim knjige – Oliver, Gibonni, Bijelo Dugme. Uglavnom su to kantautori. Autori svojih i tuđih pjesama, istovremeno i dobri izvođači uživo, a uglavnom u glavi – i menadžeri svog brenda. Tražim misli s kojima se poistovjećujem i pronalazim jednakosti u kompliciranim mentalnim i duhovne procesima koji se događaju kada glazba postane i posao.
Izrazito je važno vidjeti da su svi nekada bili na mjestu gdje i ti. Važno je znati kako iskomunicirati sve što se negdje u nama taloži. Nije lako, potrebno je raditi na sebi i sa sobom, a to ne podrazumijeva uvijek uživanje, ali donosi otpuštanje. Otpuštanje je možda važnije od uživanja, jer nam donosi nadu u sadašnjem trenutku.
N: Bi li rekla da je glazba svojevrsna terapija, na koji način ju ti koristiš kao svoju terapiju?
L: Glazba mi je nebrojeno puta spasila život. Do sada sam uspjela osvijestiti da mi je ona najveća pomoć u bivanju u sadašnjem trenutku. Kao netko tko se bori s tjeskobom često odlazim u prošlost ili budućnost. Tim se odlascima pridruže strahovi, brige i labirinti razmišljanja koji uglavnom ne vode nikuda osim u intenzitet emocija. Koliko god je otegotno, to je zapravo obrambeni mehanizam tijela. Pomalo je ironično da nas tako svijest čuva od opasnosti koju smo nekoć često doživljavali. Vrlo rano sam kao dijete postala oslonac odraslima, što je prouzročilo silovit pokušaj kontrole okoline u kojoj sam. Koliko god sam time našiljila svoju intuiciju i emotivnu inteligenciju, ipak sam bila uskraćena nekih djetinjih sloboda. E tu je uskočila glazba popraćena maštom.
Znate kako kada zatvorimo oči u snu, na neko vrijeme staje svijet i razmišljanje? E, pa tako kada zatvorim oči na pozornici ili u studiju, u sobi kada pišem, za mene tek tada svijet počinje. Upravo tada sam u sadašnjem trenutku lišena tjeskobe. Tada ne razmišljam, već samo budem. Postajem slobodna i mirna, bez obzira na intenzitet svojih emocija. Mislim da tome svi težimo kao ljudska bića – ne postati prazni već mirni, a tu su nam potrebne razne terapije koje nam pružaju olakšanje. Osim glazbe, ponosna sam što idem i na psihoterapiju posljednje tri godine. Razgovor sa stručnom, empatičnom i neutralnom osobom mi je promijenio kvalitetu življenja i razmišljanja.
N: Jesi li do sada ikad imala svojevrsni ‘burn out’ ili blokadu po pitanju stvaranja, kako si se nosila s time? Jesi li u tom momentu razmišljala čime se baviti ako to neće biti glazba?
L: Trudim se javno biti iskrena, pa ću sada odgovoriti na ovo pitanje ranjivo. Upoznala sam se s blokadom ovo ljeto. Ali ne autorskom već poslovnom i društvenom. Ovog ljeta sam odradila jednu arenu uz Amiru Medunjanin i jedan koncert.
Svjesna sam da bi netko rekao da je to dovoljno jer su u pitanju veći nastupi, ali ja se bavim samo glazbom i to mi nije dovoljno. Ne samo iz financijskih razloga, već radi mentalnog zdravlja. Osim što sam radoholičar, mislim da kao glazbenik i osoba možeš rasti najviše kada autorsku glazbu izvodiš i eksponiraš često na pozornicama.
Tek tu vidiš stvarne ljude, povezuješ se s njima, bendom, a na kraju i sam sa sobom. Iskustvo naravno dolazi i u studiju, pri pisanju, druženju, ali nema tih knjiga ili vježbe koja će naučiti brusiti kao što je to pozornica. Na kraju, nedostaju ti ljudi ispred bine koji reagiraju u ‘real timeu’.
Sviram i nastupam sama ili uz pratnju od svoje devetnaeste goine i ovo mi je najpraznije ljeto do sada. Evo za perspektivu, možete li nabrojiti pet mladih kantautora koje osim što možete čuti stalno na radiju, još važnije – vidite da nastupaju s pratećim glazbenicima?
Trenutno je teško izboriti se za bukiranje koncerata, ako to nisu renomirani glazbenici s dugotrajnim karijerama ili folk glazbenici.
Ukratko, mislim da svom novom albumu i slušateljima dugujem puno više. Uglavnom onda kreneš na sebe: možda mi glazba nije toliko dobra, možda nemam toliko slušatelja, možda nikada neću probiti brane u poslu. Srećom, nisam netko tko odustaje, a često kada sam obeshrabrena svemir uvijek pošalje nešto što vrati elan. Glazba je moj poziv kojem nikada neću poklopiti, ali ne bi mi bilo ispod ega raditi nešto drugo. Za vrijeme pandemije sam npr. radila u cvjećarnici na Kvatriću i bila ispunjena.
N: Koja je stvarna situacija bivanjem glazbenika u našoj regiji? Znam da sigurno ovisi o kojim glazbenicima i kojoj vrsti glazbe se radi, no evo, ako pričamo o kvaliteti, autentičnom pristupu, trendovima. Ti svoju karijeru gradiš hrabro i sigurno. Je li ti se nekad teško nositi s trendovima?
L: Hvala za epitet hrabrosti, ali sigurno je ne gradim sigurno. Zapravo je put kantautora najnesigurniji u ovoj industriji. Svatko korača iz svojih cipela, tako da možda moji odgovori nisu dovoljni, ali znam da barem koraci jesu. Glazbena industrija je generalno specifična igra, a kada govorimo o hrvatskoj glazbenoj sceni, tek tu bismo trebali raščlaniti igrače.
Što se dulje bavim glazbom, sve manje osuđujem. Često ljudi upitnih glazbenih izričaja budu vrijedni radnici i ne možeš im to osporiti. Također, često dobri autori i izvođači budu nešto drugo kada siđu s pozornice. Što onda čini kvalitetu, zapravo? Što je to onda uspješno i je li trend zaista ikakvo mjerilo ako mu ne slijedi dugotrajnost? Voljela bih da se kod nas osvijesti da sva glazba ne mora biti zabavna, ali treba biti uzbudljiva (nešto što je Urban izjavio na krasnom koncertu u Areni Zagreb). Nije mi teško nositi se s trendovima jer ako želiš nešto moderno ukomponirati u svoju glazbu ili brend, oko toga trebaš biti pametan i kreativan.
Teško mi se nositi s poslovnim lobiranjem ili manjkom podrške mladim autorima i izvođačima. Ipak, za sve postoji vrijeme i mjesto i nema preskakanja sudbine. Ako trenutno imaš osjećaj da si zaglavljen, rješenje je nastaviti raditi ili se ponovo okrenuti sebi iznutra. To će opet roditi nešto što je potrebno za ići dalje – nama samima ili kolektivu.
N: Kako se opuštaš i uzimaš li ikada godišnji, tj. slobodno vrijeme za sebe? Kakva si s time?
L: Možda to nije najbolje pitanje za radoholičarku koja svoju vrijednost uglavnom potvrđuje produktivnošću haha, ali naravno, kao i svaka normalna osoba žudim ponekad za odmorom i samoćom. Zapravo, što sam starija, shvaćam koliko nam je samoća neophodna za kvalitetno bivanje s drugima. Vrijeme za sebe ne mora biti komplicirano, ponekad je dovoljno izvesti se na kavu ili u šetnju. Nekoć sam se bojala samoće jer sam je poistovjećivala s usamljenošću. Danas znam da, kada znaš biti sam, usamljenost ima granicu. Vrijeme za nas je ono što smo sjajno radili kao djeca – igra, istraživanje, lakoća postojanja. To nikada ne treba zanemarivati ili postepeno gubiti, a tu svi ponekad zeznemo.
N: Družiš li se s ljudima koji nisu u istom biznisu poput tebe i gdje općenito pronalaziš najveći support za svoj posao?
L: Najpotrebniju mentalnu podršku i slobodu pronalazim u svojim prijateljima koji se uopće ne bave glazbom. To nije uvijek bilo tako, jer sam takve prijatelje stekla tek u srednjim dvadesetima. Isprve je to bio, a sve više shvaćam tu snagu i vrijednost istoga danas, internet, izričito u mom slučaju. Nakon YouTubea, glazbene obrade ili misli sam počela objavljivati na Facebooku, a kasnije na Instagramu.
S vremenom sam stekla zajednicu koja je zbilja prisutna i stvarna. Poruke koje dobivam od ljudi, koje su više kao pisma, većinu puta su mi dale smisao i hrabrost. Izražavanje nam daje trenutno razumijevanje vlastitih osjećaja, ali puninu smisla svega toga postižeš s ljudima koji vide i čuju svijet kao ti. To je za mene moja publika, koliko god brojila duša. Generalno, empatija će za mene uvijek biti najvažnija za progresiju društva. Nevezano za glazbu, svi ljudi s kojima to možeš i znaš dijeliti, a tek naučiti primati, su onda podrška i učitelji.
N: Kako pristupaš cijelom identitetu, tj. brendingu sebe? Znamo da iza scene ima još jako, jako puno posla… Umara li te to ili veseli? Ili puštaš da se razvija spontano?
L: Često kada govorim isključivo iz vlastitog iskustva, u meni se budi želja za isprikom što samo govorim o svojoj koži. Ali mislim da je to važno čitateljima koji se više ne žele uspoređivati, nego poistovjećivati. Tako da, iskreno, ne, nisam se u počecima posvećivala pravilima brendinga jer nisam glazbu (g)radila tako. Osim što nisam mnogo tog znala, nije mi sve bilo prioritet. Ne znam bi li privukla prirodno ljude da jest. Ja sam kantautor, znači meni je najvažnije da su tekst i interpretacija kvalitetni. Da surađujem s glazbenicima koji žmirećki vide svijet koji nosimo u sebi. Da ne trčimo sprint do ljestvica, dvorana i reklama, već maraton do onih koji nas razumiju.
Jasno, danas je bitno i lijepo za vidjeti kada je kreativac potpun na prvu. Dobri vizuali, moda, intervju, karakter, sve je to sjajno ako i kada je autentično. Ali, dolazi li sjaj osobe umjetnim postavljanjem ili greškama, isprobavanjem, pa onda iskustvom? Ne zaboravimo da će brend biti dugoročan ako ima temelj – emociju i predanost. Onda se ‘pakiranje’ nadograđuje. Tek sada nakon dva albuma, znam npr. kako bih isplanirala vizualni identitet na vrijeme.
Sve je to dugotrajna, iscrpljujuća, ali predivna igra u kojoj učimo biti ponosni vlasnici svojih procjena, grešaka i osuda ili usuda.
N: Koliko si spontana ili organizirana osoba? Što ti budi anksioznost, a što te najviše smiruje?
L: Horoskopska djevica puna popisa, zamisli, ideja, šarenih bilježnica i mentalnih priprema. Često sam anksiozna jer umjetnički mozak brine o tome kako će svoj dar upakirati da bude sjajan svima i da ga svi žele u rukama. Da ga prihvate i ne odbace. Rijetko se sjetim da je dovoljno samo da brinem o tom daru i da ga čuvam u sebi, a za ostalo će se pobrinuti oni na mom putu, čija je na kraju dana svrha da mi pomažu.
To je odgovor – s vremenom sam shvatila da mi pomažu ljudi koji me razumiju. Njih malo dulje čekam, ali i cesta ispred mene je duga. Kojeg autostopera ću pokupiti i kako ću ga procijeniti, e to je već i pustolovina.
N: Koji su ti neki planovi nakon ljeta, za sezonu koja je pred nama?
L: Do kraja ove godine planiram napraviti još jedan zagrebački koncert, kao što je to bio rasprodani Peti Kupe u veljači. Snimili smo tih petsto ljudi i cijelo iskustvo, pa ću to objaviti na svom YouTube kanalu. Također, radim na novim pjesmama kojih već sad ima za novi album, a rekla sam da će biti EP. Puno slušatelja poželjelo je vinil verziju novog albuma ‘Šesto čulo’ pa se trudimo da to zaživi do zime. Želja mi je održati koncert u Beogradu i Sarajevu gdje me dugo čekaju.
Dok je meni mojih ljudi, ja ću uvijek moći i htjeti maštati i planirati. Tajna je u poštovanju i slušanju svoje trenutne istine.
VEZANE OBJAVE
