N: Žena si koju na neki način intigrira žensko tijelo – kako, zašto? Radi li se, kada pričamo o aktovima, uopće o tijelu? Možeš li mi reći više o tome?

L:  Sada je prošlo točno šest godina od moje prve izložbe aktova, a svojim početkom nekako smatram onda kada je nastala fotografija sa dvije žene koje trče putem držeći se za ruke. To snimanje je bilo tako realno i spontano, na fotografiji su moje prijateljice sa kojima sam bila na moru i kad smo se našle na tom putu u ništa i sve, to je meni bio znak bezbrižnosti, ono što za mene znači lakoća postojanja. Podsjetilo me na bivanje ljeti, radost i važnost zajedništva, zato je stisak ruke ovdje simbol. Kako sam odrasla na moru, nekako uvijek bose noge i put predstavljaju za mene slobodan izraz. Ne radi se o stići negdje, nego da čovjek otvori srce i um, a potom se tu stvara prostor za kreaciju.  Golo tijelo je nešto najprirodnije, sve drugo samo odvlači pažnju od tijela i to je ono kako ja vidim čovjeka. 

Osim toga, mislim da biti razgolićen, bez straha, otvoren, je nešto što nam svima danas užasno nedostaje, a ne bih mogla ni pružiti to cijelo iskustvo osobi koju fotografiram da je fotografiram u odjeći. Bez odjeće smo svi ranjivi, što se bojimo biti. Dugo sam se pitala zašto aktovi, ni sama nisam tada znala, pokušala sam u nekim trenucima i odustati od njih, no na kraju me sve nekako vodilo k tome. Taman kad bih htjela odustati, kontaktirali bi me mediji, nešto bi se već dogodilo, što me nazad vratilo upravo toj fotografiji. Sada su mi puno jasnije neke stvari i jako sam zahvalna što sam slijedila unutrašnji glas. Kada radimo iz čistog srca, živimo svoju istinu.

N: Što je za tebe intima, intima sa samom sobom, intima kroz umjetničko izražavanje?

L: U odnosima s drugima intima mi je dopustiti da netko uđe u moj prostor, sa nekim, kao sada sa tobom, dijeliti svoje mišljenje bez plana i programa. Biti u trenutku, biti nekome sigurno mjesto za komunikaciju, kao i da je netko isto to meni. Što je rijetkost, i to mi je sve više i više jasno. Smatram da intima najviše poprima značenje kada je na mentalnom i duhovnom nivou. A biti intimna sa sobom znači mi dopustiti si da izrazim ono što me pokreće iznutra bez razmišljanja kako će to nekome izgledati izvana. Ne razmišljati hoće li se ono što radim nekome svidjeti, hoće li se to prodati, već samo izraziti ono što me pokreće… Jer tek tada u životni prostor dolaze nam ljudi kojima se možemo pokazati.

Prije sam bila dosta otvorena prema svima jer to sam smatrala da je jednostavno ljudski, no s vremenom sam shvatila da sam sebe najviše povrijedila. Kada smo u svojoj autentičnosti, pomažemo jedni drugima, no nisu svi spremni za to uvijek. Ipak, to su bile neke od najvećih lekcija, i to sam bila ja, a zahvaljujući kojima sam naučila kome se otvaram i što otkrivam jer znam da će to imati utjecaja. Isto tako, naučilo me da usporim, da se najbolje stvari događaju i grade polako. To me jako povezalo sa samom sobom, svojom intuicijom i instinktima i danas se više uopće ne propitkujem u trenutku kada se odlučim nekome dati. No, trebalo mi je da dođem do toga, trebalo je vremena da počnem živjeti svoju istinu, više ne gledam na iskustva kao na pozitivna ili negativna već jednostavno – iskustva. Život mi je danas zbog toga naprosto lijep. 

N: Kroz iskustvo fotografiranja žena, za što kažeš da je uistinu intimno iskustvo i za njih i za tebe.. Što bi rekla da si najviše ‘naučila’ o ženama?

L: Definitivno njihovu, našu, kompleksnost. Ali i jednostavnost, oboje u isto vrijeme. Kada krenem s fotografiranjem skoro svaka žena će reći ‘Ali ja ovo ne znam, nisam model.’, a onda se događa ta kulminacija, potpuno prepuštanje, korak u nepoznato i to je najljepši dio cijelog procesa. Naposljetku se dogodi i osjeti taj neki potpuni trenutak koji se onda vidi i na fotografiji. Zanimljivo je isto tako i to što uvijek fotografiram žene koje često nemaju iskustva pred objektivom, zato je to iskustvo još posebnije. Volim kada smo tu jedni za druge, jer tako rastemo i učimo.