Menu
Menu
”Pjevanje nas dovodi u sadašnji trenutak, uzemljuje nas i pomaže.”
Jeste li tip koji voli ili mrzi pjevati? Obično se ljudi opredijele za jedno od navedenog. No, Lela Kaplowitz vjeruje da svi znaju pjevati i da svi imaju sluha. I to je samo jedan mali dio koji proizlazi iz njenog dugogodišnjeg iskustva s glazbom. Glazba je uistinu nešto što oslobađa, znate i sami koliko može izazvati emocija, a pjevanje… Tu se može osloboditi neizmjerno puno neiskorištene energije, kao i zadržati, ukoliko to nikad ne činite.
Lela pak pjeva oduvijek, i uz nju su propjevali i oni koji su oduvijek sumnjali u svoj glas. Pjevanje je njen užitak, ali ne samo zato što u njemu uživa sama već zato što kroz podučavanje pjevanja, ali i terapiju zvukom, pomaže drugima – da se opuste, da uživaju, da se oslobode neželjenih misli, da pronađu za sebe tih sat vremena potpunog ‘blissa’ u kojem ne razmišljaju baš o ničemu.
Ona je jazz pjevačica, ali i mentorica – možemo reći i terapeutkinja. Njezine radionice posebno su iskustvo jer je Lela u potpunosti povezana sa svojom intuicijom zbog čega jako dobro osjeća druge. Volite li pjevati, ona će vas odvesti u potpuno novu sferu upoznavanja sebe i pokazati vam kako vas ono može držati u potpunoj prisutnosti.
N: Kad bi se vratila u mislima nazad, bi li se mogla sjetiti kada si počela prvi put pjevati i koji osjećaj užitka ti je to pružalo?
L: Sjećam se trenutaka vrtićke uzrasti kada sam se divila prijateljici iz grupe koja je bila toliko slobodna i pjevala je na svakoj priredbi. Osjećala sam da bih i ja to silno voljela, no bila sam iznimno sramežljiva, pa se nisam usudila. Sjećam se trenutaka kad bih se s drugom prijateljicom iskrala u jednu sobu gdje bi nas dvije pjevale i plesale zajedno daleko od očiju grupe. Nakon upisa u osnovnu školu i selidbu u novi stan, sjećam se osjećaja koje mi je donosilo pjevanje. Bio je to osjećaj totalne prepuštenosti valu kreativnosti u kojem bih se izgubila satima pjevajući i plešući, pogotovo kad nikoga nije bilo doma.
Pjevanje mi je tada donosilo osjećaj ispunjenosti, zadovoljstva, sreće, opuštenosti, prepuštanja, otpuštanja i iskonske radosti. Kroz niže razrede osnovne škole sam uz jednu prijateljicu znala pjevati satima. Smišljale bi plesne koreografije, pa čak pisale i pjesme koje bi onda pjevale. Pjevanje je bila jedna od igara koje bi se igrale i koje smo obožavale jer bi nam uvijek donio osjećaj sreće i slobode.
N: Sada naravno možemo reći da pjevaš gotovo pa cijeli život, i podučavaš pjevanje. Što pjevanje potiče kod ljudi? Kad gledaš na svoje klijente – koje emocije budi, od čega oslobađa. Što je tako moćno u pjevanju?
L: Pjevanje je uistinu moćno i bez obzira na osobne aspiracije svakoga pojedinačno, smatram kako bi svi bili puno sretniji da pjevaju dnevno makar dvadeset minuta. Znanstveno su dokazane teze da se pri pjevanju oslobađaju hormoni sreće, produbljuje se disanje koje automatski opušta tijelo a i um, a donosi i cijelom tijelu velike količine kisika te se automatski podiže i razina imuniteta. Pjevanje je također i vrlo izazovan fizički i mentalni rad te klijenti koji dolaze na pjevanje nekada ni ne znaju što im se zapravo događa.
Fizički se umore koristeći tijelo poput tjelovježbe, a mentalno nema prostora za razmišljanje o životnim izazovima i dnevnim stresovima. Potpuno urone u iskustvo pjevanja i neminovno je da se nakon toga osjećaju preporođeno. Većina klijenata koji dolaze na pjevanje gotovo uvijek bez iznimke nakon pjevanja odlaze puno opušteniji s ogromnim osmjesima na licima. Često govore da im je pjevanje terapija. Ono što je meni zanimljivo promatrati iz uloge mentorice pjevanja, kod ljudi je postupno oslobađanje straha od pjevanja, tj. srama od pokazivanja svojih najintimnijih dijelova sebe. Postoji izreka da je pjevanje zvuk duše. Nije ni čudno da ljudima nije lako ogoliti se i prvenstveno otkriti tko su i što su, a onda podijeliti to s nekim. U svom vokalnom studiju uvijek stvaram pozitivno ozračje kako bi se klijenti osjećali podržano i opušteno.
Vrlo je bitno stvoriti povjerenje i siguran prostor gdje će im biti omogućeno da rastu i razvijaju se. Kako polako iz sata u sat dobivaju uz pozitivnu podršku, motivaciju i poticaj s moje strane, grade samopouzdanje i sve više i više se usude osloboditi svoj glas, tj. upoznati svoj glas, istraživati ga, dopuštati mu da iziđe u svim svojim bojama i kvalitetama. Sljedeći korak, za sve one koji to žele i koji se osjećaju spremnima jest javni nastup. Taj izlazak iz zone komfora ogroman je korak u daljnjoj izgradnji njihovog samopouzdanja i to se onda zrcali i na svim drugim poljima njihovog života.
N: Zanimljivo je kako imaš teoriju da svi imaju sluha i da svi znaju pjevati, pa čak i oni koji se ne smatraju talentiranima za to. Kako bi to objasnila?
L: Apsolutno sam uvjerenja da svi mogu razviti sluh i pjevati. Ako možemo pričati, možemo pjevati. Pri jednom i drugom koristimo istu tehnologiju. Ista priča je i s ritmom. Ako možemo hodati, možemo razviti izvanredan osjećaj za ritam i ples. Redovno mi dolaze mladi i zreliji klijenti s raznim traumama vezanim uz pjevanje. Velik dio, pogotovo starije generacije pedagoga, nisu imali prilike gledati na pjevanje kao jedno radosno iskustvo i proces otkrivanja samih sebe, već su bili ograničeni krajnjim rezultatima savršeno otpjevane pjesme. Dosta mladih majki se ustručava pjevati svojim bebicama u trbuhu ili nakon rođenja, upravo zbog toga što misle da nemaju sluha. Potpuno krivi stav!
Svi bi trebali pjevati zbog svih onih koristi navedenih u prošlom pitanju, a i kako bi svojim kćerima i sinovima dali do znanja da je u redu biti taj koji jesi. Da se prihvaćaš upravo takav kakav jesi. Za sve one koji misle da ne znaju pjevati, vrlo brzo se uvjere da to nije istina. Često shvate da svi ne mogu otpjevati iste pjesme, da postoje razni tipovi glasova i da se tonaliteti pjesama trebaju prilagoditi određenom glasu. Također shvate i to da postoje razne pjevačke zakonitosti te da svjesnom i redovitom vježbom mogu naučiti kako glasom proizvesti tonove cijelog registra na ujednačen i opušten način. Mislim da mi je za ovakav stav pridonijelo ogromno iskustvo improvizacije u jazzu.
Koliko će netko razviti sluh zavisi samo o želji pojedinca i vjeri da je to uistinu i moguće. To vam je kao da preko postojećeg programa koji kaže da osoba nema sluha, pokušavamo učitati novi program koji kaže da osoba ima sluha. Potrebno je povjerenje i strpljenje.
N: Znam da je ovo prekratak intervju da bi ispričali tvoju životnu priču od života u New Yorku do Bistre u Hrvatskoj, no ako bi samo možda mogli ispričati nešto o tome što ti je predstavljao New York u tvojim dvadesetima, a što danas Bistra u tvojim četrdesetima? Kako to da ste odlučili preseliti iz centra Zagreba?
L: New York u dvadesetima je meni značio slobodu. Život u ogromnom gradu koji nikada ne spava i gdje možeš upoznati kulture i ljude čitavog svijeta divno je iskustvo i ogromno životno bogatstvo. Definitivno je utjecalo na moju percepciju sebe i života općenito. Otvorilo mi je um da prihvati širine i različitosti ljudskog postojanja, uvjerenja, kultura, glazbi, načina razmišljanja.
Uistinu sam sretna zbog tog iskustva, pogotovo jer mi je u život donijelo i životnog i glazbenog partnera te našu divnu kćer. Život u SAD-u donio mi je prekrasna glazbena iskustva zbog kojih danas jesam to što jesam. Puno prihvaćanja od raznih etničkih zajednica donijelo mi je puno samopouzdanja a isto tako i puno poniznosti.
Također mi je drago da sam u tom periodu svog života doživjela taj grad a isto tako da smo ipak odlučili obiteljski napustiti taj melting pot i doseliti u Hrvatsku. Što sam zrelija, sve više me privlači još veća kvaliteta života. Želim udisati svježi zrak, šetati prirodom, želim se hraniti zdravim namirnicama koje uzgajam u vrtu. Nakon potresa i pandemije, a i završetkom osnovnog obrazovanja naše kćeri, odlučili smo se na taj veliki korak i preselili u Bistru.
N: Misliš li da smo danas zaboravili uživati u tom nekom vlastitom duhu, nečemu što možemo sami proizvesti svojim rukama ili glasom? Da smo se previše odvojili od vrlo jednostavnih izvora uživanja?
L: Mislim da smo zanemarili ono dijete u sebi koje bi se i dalje igralo, plesalo, pjevalo, kreiralo i uživalo. Svatko bi se trebao ponovno spojiti sa svojim unutarnjim djetetom i osluškivati taj glas. Smatram kako je uživanje u životu naš jedini zadatak. Ako uživamo u onome što nam život pruža, svatko u okvirima koje si sam postavi, sve drugo će se poslagati. Sve nam je na dohvat ruke, na nama je da maštamo i da kreiramo želje i onda da opušteno čekamo njihovo ostvarivanje i uživamo na tom putu.
I mislim da ne bi trebali toliko ozbiljno shvaćati život. To je samo jedan fragment u cijelom postojanju. Za sve postoji razlog i za sve postoji rješenje. Zajedno možemo dokučiti odgovore na sva pitanja. Radite li ono u čemu uživate? Ako ne, osluhnite dijete u sebi i krenite u smjeru radosti. Zagarantirano ćete biti zadovoljni, ispunjeni i sretni.
N: Koja su neka najčešća pitanja što te klijenti pitaju prije no krenu k tebi na radionice, što bi rekla – za koga su satovi pjevanja, zvučne kupke, sve ono što nudiš i što ćeš nuditi u svome studiju?
L: Sve ono što radim, radim jer to volim i to osjete ljudi s kojima radim. Energetski privlačim upravo one ljude koji su spremni krenuti ili nastaviti putovanje otkrivanja sebe, dijelova sebe koji su možda ostali zatomljeni godinama, koji žele biti ispunjeni i zadovoljni, raditi nešto što im pričinjava ogromnu radost i veselje. Nema previše pitanja, samo zaranjanje u čistu svjesnost kroz pokret i glas.
N: Čime se sve baviš danas povezanim s pjevanjem – kako si sve razgranala svoj talent i edukaciju?
L: Bavim se raznim aktivnostima u kojima koristim svoj glas. Prvenstveno su tu koncerti u raznim kombinacijama od dua do big benda, na kojima izvodim jazz standarde, autorske skladbe, ponekad i blues i rock pjesmaricu. Izdala sam do sada osam albuma, a do kraja ove godine planiram dovršiti i materijal za novi album. Osnivačica sam udruge ATOM preko koje od 2009. radim edukativne radionice za djecu i mlade te individualne radionice za odrasle.
U to spadaju dva edukativna autorska projekta po školama diljem Hrvatske – jedan je ‘Jazz na kotačima’ gdje sa suprugom Joeom promoviram glazbu jazza kroz dinamičnu radionicu kroz koju učenici uče sve od povijesti jazza do razvoja jazza, njegovih stilova, glavnih predstavnika, skladatelja i izvođača te aktivno sudjeluju u vokalnoj igri improvizacije, uključen je i step ples kojeg djeca uvijek obožavaju jer imaju prilike isprobati profesionalne cipelice za step, a drugi je program pod nazivom ‘Atma Mundi’ ili u prijevodu ‘Duša svijeta’ kojeg izvodim s kolegom multi instrumentalistom Zoranom Majstorovićem iz Kastva, gdje predstavljamo glazbu iz čitavog svijeta i izvodimo pjesme na raznim jezicima koristeći različite žičane instrumente te bubnjeve, udaraljke i indijansku flautu.
Jako sam zahvalna jer je oba projekta prepoznalo Ministarstvo kulture i projekt ‘Ruksak pun kulture’ koji već deset godina podržava ove projekte. Osim ovih projekata, također sam od 2004. godine i vokalna mentorica i u svom Vokalnom studiju 21 u Jurišićevoj držim holističke satove pjevanja koje od jeseni namjeravam zamijeniti grupnim tematskim radionicama gdje bi svi zainteresirani mogli doći ‘brusiti’ one vještine koje su im najpotrebnije.
Uz to pokrećem opet i svoj stari projekt ‘Priprema, pozor, pjevaj’ u kojem polaznici imaju prilike proći sve stadije pripreme za koncert i studijsko snimanje, a uključuje fizičku i mentalnu pripremu, tehnike rješavanja treme, pregled glasnica i druge zanimljive aktivnosti vezane uz pjevanje. Tu je i sedmodnevni vokalni seminar Jazzera kojeg vodim sa svojom prijateljicom Sandrom Halužan u prekrasnom mjestu Jezera na otoku Murter koji će se ove godine održati od 14 do 20. kolovoza i prijave su još uvijek otvorene.
Osim gore navedenoga, vrlo rado na poziv putujem po cijeloj Hrvatskoj i Sloveniji i držim radionice pjevanja za djecu i odrasle te redovno održavam vikend i tjedne retreat radionice za žene gdje se bavimo upravo svim temama vezanim uz glas, igramo igre koje potiču kreativnost, učimo se voljeti i brinuti za sebe na najljepši mogući način na divnim lokacijama u Hrvatskoj (Terra Meera kraj Skradina, Vantačići i Skrpčići na Krku, Osijek i dr.)
N: U svom studiju u Zagrebu sad uvodiš i neka nova iskustva, otvorit ćeš i studio u vašoj kući u Bistri. Što je to novo što planiraš raditi?
L: Nedavno sam diplomirala na COSH – College od Sound Healing u Londonu gdje sam postala certificirani iscjelitelj glasom i zvukom te od jeseni uvodim i tu vrstu terapije u svoj studio.
Također završavam i certificiranje vođenja grupnih vokalno-zvučnih kupki koje se iznimno veselim održavati na redovnoj bazi jednom mjesečno i u Zagrebu a i u Bistri nakon što dovršimo glazbeni studio i tzv. Healing centar iznad studija. Trenutno smo u radovima i jako se veselim u tim prostorima ugošćavati i ostale profesionalce iz polja zvukoterapije i održavati radionice za sve zainteresirane.
Osobno se veselim glazbenom studiju koji će uvijek biti na raspolaganju ako usred noći dobijem neku ideju i želim ju snimiti, to ću sad i moći. Veselim se i svim budućim albumima koje ću snimiti u studiju i svim glazbenim suradnjama koje ću u njemu ostvariti. Studio će biti dostupan i svim profesionalnim bendovima te polaznicima satova pjevanja individualno te u sklopu programa ‘Priprema, pozor, pjevaj!’
N: Koje sve emocije, što sve možemo istražiti, ‘razriješiti’ glazbom – slušali je ili upražnjavali kroz vokalni izražaj? Otići pjevati kod Lele Kaplowitz nije samo za one koji žele ili vole pjevati, priča je puno dublja… Možeš li nam reći više o svojim satovima pjevanja?
L: S preko petnaest godina iskustva podučavanja pjevanja te konstantnom istraživanju i nadograđivanju znanja radeći s međunarodnim pedagozima i mentorima mogu reći da su moji satovi pjevanja puno više od običnih satova pjevanja. Moj pristup je holistički i jako predano vodim ljude kroz proces otkrivanja svog glasa, snage koja se krije u njima pa čak mogla bih reći da otkrivamo i sve one lijepe i sve one ružne strane koje imamo svi. Proces je zatim prihvaćanja svog glasa i svih tih dijelova sebe kako bi funkcionalnije mogli služiti sebi a potom i svojim obiteljima i društvu.
Volim ljude pokretati jer ako je tijelo opušteno i u pokretu onda lakše i glas može izlaziti iz tog tijela. Mislim da bi najljepše o svojim iskustvima govorili sami polaznici. No, spomenut ću nekoliko primjera u koji su mi potvrdili moć glazbe i glasa koje sam donedavno koristila intuitivno, a sad završetkom COSH studija i naučila. Nedavno mi je jedna mlada djevojka došla na sat niske energije i u emociji melankolije nakon čitanja jedne potresne knjige. Polako smo uz pokret krenuli zagrijavati dijafragmu, disati svjesno te raspjevavati glas kroz improvizaciju. Nakon nekog vremena uputila sam djevojku da ispjeva svoje iskustvo čitanja radnje knjige koja ju je uznemirila.
Na moje sveopće veselje, ona je pjevala i pjevala, smišljajući tekst i jednostavne melodijske linije uz glazbenu podlogu koju sam odabrala kako bi izrekla kroz pjesmu sve ono što joj je bilo na umu. Nakon što je otpjevala sve što joj je bilo na duši, ona je potpuno promijenila svoju energiju i dalje smo radili na njenom repertoaru. I njoj i meni je ovo iskustvo dalo do znanja da nas pjevanje dovlači u sadašnji trenutak, uzemljuje, daje nam priliku da svjesno promišljamo o tome kako se osjećamo i zbog čega se tako osjećamo te nam pruža priliku da kroz pjevanje iskomuniciramo sve ono što nam leži na srcu, a ne želimo zadržavati samo za sebe. Pjevanje je terapija. Pjevanje je lijek. Smatram da smo svi mi instrumenti kroz koje se mogu prokanalizirati najljepše i najiskrenije pjesme. Ono što je naša zadaća je da budemo opušteni i ne kočimo taj tijek.
Imam puno iskustava s ljudima koji bi se rasplakali tijekom pjevanja pjesme. Pjesmu bi odabrali podsvjesno (uvijek kažem da pjesma odabere njih) upravo da kroz nju iščiste neriješene ili zapetljane emocije ili uvjerenja. Kroz neko vrijeme, oni bi bili u mogućnosti otpjevati istu pjesmu s iskrenom emocijom, ali bez plakanja. To bi označavalo trenutak u kojem su riješili sve što su trebali vezano uz određenu emociju.
Također su mi uvijek dragi oni primjeri gdje ljudi koji ne vjeruju da mogu postići neki cilj ili da mogu sami sebe naježiti dok pjevaju upravo to postignu. Sami se uvjere u to da je sve moguće i tada se mijenja sve, podiže se samopouzdanje i akceleracija njihovog rasta i razvoja je neupitna.
N: Jako si pozitivna osoba, i žena koja je oduvijek nekako pratila svoj put i bila povezana sa svojom intuicijom? Zašto misliš da su mnogi jako udaljeni od svog unutarnjeg glasa? Što je tebi davalo hrabrosti da ga cijelo vrijeme slušaš i pratiš bez straha?
L: Hvala na ovom uvodnom dijelu, uistinu se i ja tako nekako vidim. Zapravo mislim da smo svi jako blizu svoga unutarnjeg glasa ali ne percipiramo to na taj način. Mislim da je potrebno vrlo malo da se vratimo sebi i osluhnemo svoj unutarnji glas koji zna koji je pravi put za nas. A zašto ljudi ne osluškuju sebe? Toliko je buke u eteru, gdje god se okrenemo sve vrvi od reklama, ekrana, medija, informacija koje nam odvlače pažnju od nas samih, od prirode. Prekrasno je živjeti u ovom dobu razvijene tehnologije i informacija na dlanu ruke, no bitno je pronaći balans u traženju odgovora izvana i iznutra. Nedavno sam se maknula s društvenih mreža i mogu reći da mi je to bila najbolja odluka u zadnje vrijeme. Shvatila sam da mi ničemu ne koriste gomile kratkih priča, informacija, samo me opterećuju.
I tako sam odlučila pročistiti se i od toga te još više uroniti u sebe i svoja iskustva bez pretjeranog uplitanja vanjskih utjecaja. Imam sad i više vremena za meditaciju, šetnje po prirodi, nedavno sam s prijateljicom startala jedan interni izazov: trideset dana, trideset pjesama. Tu se dodatno otvorio i proširio moj kreativni kanal kroz koji čak nastaje i ideja za knjigu. U svakom slučaju, koliko god da se kaotično činilo na planetu trenutno, malo kad se čovjek uzdigne i proba promotriti širu sliku, sve se čini upravo onako kako treba biti. To mi donosi mir i spokoj te dodatnu energiju da nastavim svojim putem. Što se tiče dijela pitanja vezanog uz praćenje mog unutarnjeg glasa bez straha, nije to baš uvijek tako. Pojavi se strah, prirodno je to i normalno. Bitno je što ću s tim strahom.
Uvijek se pitam što želim u pojedinom trenutku. Želim li se osjećati dobro ili loše? To dalje utječe na odluke koje donosim, počevši od misli koje mislim. Ako se želim osjećati dobro, a smatram kako je ta želja u srži svakog bića i da nam je ta postavka svima ista u startu, onda krećem usmjeravati svoju pažnju na nešto što mi pričinjava radost. A toliko je sitnica ili velikih stvari koje nam mogu pričiniti radost u trenutku, samo ako to poželimo. I onda se mijenja struktura misli, emocije se mijenjaju i nastavljam kreirati ono iskustvo koje želim.
Nasuprot toga, ako se ne želim osjećati dobro, što danas skoro gotovo i nemoguće, onda si dopustim preplaviti tim osjećajima straha, očaja i jada i dopustim si odspavati to i obično kad sam odmorna opet se sve čini krasnim. Bitno je preuzeti odgovornost nad svojim životom, nad svojim mislima i osjećajima. To je najzdraviji put do osobne sreće.
N: Osim rada jedan na jedan, spomenula si kako uskoro planiraš i grupne radionice – kako će to izgledati i kome će biti namijenjene?
L: Grupne radionice će biti tematski organizirane dva puta mjesečno i trajat će oko četiri sata, a namijenjene su svima s kojima određena tema zarezonira. Prvi dio radionice će uvijek biti fizičko zagrijavanje, tehnike disanja i opuštanja, grupna upjevavanja i rad na određenim temama (registri, improvizacija, trema), a drugi dio radionice bit će namijenjen polaznicima da otpjevaju nešto solo te dobiju direktan feedback i od mene i od ostalih polaznika. Prednost rada u grupi je apsolutno povezivanje s ostalim sudionicima, brži izlazak iz zone komfora i osjećaj pripadanja. Veselim se ovom načinu rada jer aktivno sudjelovanje svih polaznika u grupi doprinosi bržem i boljem učenju i napredovanju svih uključenih.
N: Mama si tinejdžerke, kako ona rezonira svijet kroz sve što radite tvoj suprug Joe i ti, dva kreativca koja se izražavaju kroz glazbu. Kako joj je živjeti izvan grada, izvan tih nekih uigranih obrazaca odrastanja u vrevi grada, društvenih mreža.
L: Mislim kako nas je kćer Lucia odabrala za roditelje upravo kako bi se i ona mogla ostvariti kroz glazbu. Cijelo djetinjstvo je upijala sve zvukove koje je slušala. Mislim da zna cijeli moja jazz repertoar napamet. S tri godine je s dva štapa, dok smo živjeli u Rijeci, pokazala pokrete koji su meni dali do znanja da bi ona možda voljela svirati violinu. To se ispostavilo da je bila dobra procjena, jer je ona upravo prošli tjedan prošla audiciju na glazbenoj akademiji u Beču – MDW, na odsjeku violina, gdje počinje studirati ove jeseni. Lucia je vrlo zrela za svojih sedamnaest godina i shvaća naše odluke te ih prihvaća otvorenog srca. Bilo je teških trenutaka gdje je zapravo većinu vremena provodila u Zagrebu pohađajući dvije škole te mnoge izvanškolske aktivnosti i nastupe, ali uz našu podršku uspjeli smo izbalansirati tu udaljenost. Sretni smo da joj baza i dalje ostaje Bistra i da će se tu uvijek vraćati gdje god da u svijetu odluči živjeti.
