Lana Radnić

Foto: Mateja Vrčković

”U gradu uvijek imaš neki plan i program, a na selu shvatiš da iako nemaš neki jasan raspored, sve će se već odviti kako treba.”

Lana Radnić pronašla je idealnu ravnotežu između posla i slobodnog vremena. Zaposlena je kao osoba za odnose s javnošću i u showroomu brenda H&M, svaki dan je (do početka pandemije) putovala sat vremena u ured koji se nalazi u neboderu u samom centru grada. Ona je jedna od onih žena kojoj je pandemija donijela idealni životni ritam – većinom radi od doma, a samo par dana u tjednu odlazi u zagrebački ured. No, ova priča o Lani temelji se i na jednoj drugoj spoznaji, njenoj spoznaji koju je po prvi put imala još kao tinejdžerka kada se zaljubila u konje i jahanje te shvatila da jedino kako želi živjeti je u skladu s prirodom. Žena koja je rođena i odrasla u srži grada tako je prije nekoliko godina asfalt zamijenila s kućom na kraju sela u Velikoj Gorici. I dan danas govori kako tu odluku, kao i stil života, ne bi nikad mijenjala nizašto. Iz perspektive života na selu sve izgleda i je drugačije, i sama sam se uvjerila u to. Sam dolazak i prvi pogled na Laninu kuću iz snova snizuje razinu stresa, a kako je živjeti slobodno od tempa metropole i u potpunosti u skladu sa svojim željama, za Noon je ispričala Lana.

"

Pandemija mi je samo došla kao potvrda da sam se cijelo vrijeme kretala u dobrom smjeru, da su upravo ova sloboda i mir ovdje ono što sam za sebe oduvijek i željela.

"

N: Sjećaš li se kada si prvi put poželjela živjeti izvan grada, imaš li neko prvo sjećanje na to?

L: Odrasla sam deset minuta od samog centra, odrasla sam kao kćer pravih purgera koji nisu mogli zamisliti subotu bez Dolca i kave u gradu. No, s 11 godina krenula sam na hipodrom jahati, mojima nije bilo jasno što mi je bilo. Sjećam se da me teta skrivećki vozila na treninge, pa i prvog turnira na koji sam se prijavila. Sve ostalo bio je neki logični slijed događanja. Kroz konje i jahanje povezivala sam se s prirodom, pa mi je hipodrom postao previše ‘u gradu’. Zatim sam preselila konja na selo gdje sam sve više odlazila, neko vrijeme sam i živjela na selu zbog toga i pamtim da kada bih se vratila u stan u Zagrebu sve mi je nekako bilo tijesno i premalo. Nije mi više odgovaralo to.

.

N: Jesu li konji danas tvoj najveći osjećaj slobode? Što te toliko ispunjava u jahanju?

L: O da, svakako! Sam osjećaj kontrole toliko snažne životinje je nevjerojatan. Zato se konji i koriste za terapijsko jahanje jer pri jahanju se osjeća svaki pomak i mišić te životinje. Pa sad zamisli kada sjediš na konju i on još počne trčati. Osim toga, konji imaju jednu predivnu energiju, divna su bića i ponekad mi je potrebno samo sat vremena jahanja da bih zaboravila na sve u tom danu i potpuno se ‘pročistila’ od svega što se izdogađalo. Osim toga, uz hobi jahanja dolazi i cijeli jedan lifestyle – psi, izleti, posjeti ranču. Tako da je sto posto sigurno da sam svoj osjećaj slobode pronašla u konjima i još uvijek ga redovito pronalazim. Zato i živim kako živim, da sam blizu ranča i konja, a u budućnosti bih voljela da se mogu brinuti za njega ili više njih upravo ovdje, u sklopu kuće.

N: Jesi li svjesna koliko prednosti ti je život u kući i na selu donio tijekom pandemije?

L: Upravo to, jesam jako. Ovdje je lockdown jednostavno izgledao kao svaki vikend i nitko ga nije osjetio. Da nas nisu obilazili, a znali su povremeno samo kako bi valjda provjerili da nema velikih okupljanja, mi ne bismo ni znali da se nešto tako veliko kao pandemija uopće događa. Shvatiš koliko ti ustvari malo treba i koliko smo nažalost svi prestali biti u doticaju s prirodom. Tek kad su nas zatvorili, kao da smo shvatili koliko nam uistinu znači prošetati se, gledati u prirodu, prostranstvo. Pandemija mi je samo došla kao potvrda da sam se cijelo vrijeme kretala u dobrom smjeru, da su upravo ova sloboda i mir ovdje ono što sam za sebe oduvijek i željela. Ovdje je svakako i prednost što je udaljenost od Zagreba sat vremena, a u gradu i radim, tako da je moja potreba za gradskim životom zadovoljena preko tjedna, a nekad se u grad zaputimo i vikendom. Onda nam je to preuzbudljivo iskustvo i uistinu uživamo u svakom trenutku.

.

N: Pandemija je svakako mnogima otvorila oči po pitanju kvalitetnijeg provođenja slobodnog vremena..

L: Da, to se stvarno primjećuje. Ljudi sve više bježe iz grada, pa makar vikendom. Krenule su se kupovati kuće izvan grada, stvarno se osjeti ta potreba među ljudima, potreba za odmakom. Ja sam živjela i u gradu i na selu, tako da sam imala sreću probati oboje i na temelju toga donijeti odluku. Razumijem da je za nekoga i stan u gradu ostvarenje snova i željeni stil života, ali ja sam htjela živjeti sa svojim psima, s konjem koji mi je na ranču u blizini, a jednog dana nadam se i ovdje. Ovakav život svakako dolazi sa svojim izazovima, samo kad pomislim koliko vremena je potrebno da se zagrije kuća ili koliko još posla ima oko kuće, no uvijek i ponovno bih odabrala selo.

N: Koja sjećanja te vežu uz sam početak života ovdje? 

L: Bio je 19. prosinac kad sam doselila ovdje i to na jednu od najžešćih zima koje pamtim. Rastala sam se i bio mi je potreban taj rez, htjela sam biti sama, samostalna, krenuti iz početka, imati svoj ‘clean start’. Selidba ovdje bio je moj svojevrsni povratak na nulu i jako sam bila odlučna u toj odluci, iako su neki mislili da sam luda. Prijatelj me savjetovao da odaberem proljeće za početak života na selu, ali u meni je bio neki inat, htjela sam si dokazati da ja to mogu.

Obožavam Božić tako da sam ga odlučila provesti ovdje i nitko me nije mogao spriječiti u tome. Nisam imala ni kuhinju, samo mali šparhet iz Ikee, nisam znala upaliti kamin, ali sam naučila. Prvi put sam ustvari živjela sama jer sam do tada živjela s roditeljima ili s dečkom. Ali koliko god me bilo strah, ta nesigurnost me gurala dalje. Više su se drugi brinuli kako ću nego ja sama. A mene ovdje baš nikada nije bilo strah. Ni živjeti, ni spavati, ni biti sama. Sada mi se pridružio i dečko koji je prodao svoj stan u Zagrebu i odlučio živjeti ovdje. Tu ima svega pedesetak ljudi i zajednica je uistinu predivna. Kada prolazite susjed će izaći van da vas pozdravi i pitati kako ste.

Ono što je divno kod života na selu su susjedi koji se praktički stalno brinu o vama. Brinu imate li za jesti, posjećuju vas, pitaju treba li vam što. To je osobito zanimljivo jer sam ja sa sigurnošću najmlađa ovdje. Jedino što im još uvijek nije jasno je zašto šećemo pse. Svaki put nas u čudu promatraju. Naime, ovdje psi šeću sami ili su u dvorištu. Šetnja pasa svaki dan, što je nama u gradu normalno, našim je susjedima nejasno!

N: Jesi li je vizualizirala unaprijed? Je li ova kuća točno ono što si zamišljala?

L: Izgleda točno onako kako sam htjela, sama sam je i nacrtala. Htjela sam taj osjećaj otvorenosti, puno prozora i pogled u daljinu. Nisam htjela osjećaj života u nekoj kutiji, a i od samog početka znala sam da mora biti drvena. Bilo je tu naravno i grešaka, ali nema veze. Najvažnije mi je bilo da je u potpunosti sjedinjena s prirodom i da se uklapa u nju, u sve što je okružuje.

Ipak, da si me pitala ovo prije nekoliko godina, ne bih ti nikad odgovorila da će baš ovako izgledati moj život. Prvenstveno kuća je bila planirana za više ljudi, velika je, trebala je izgledati nešto drugačije, a da ne pričam o tome da ja nisam znala ništa od radovima, dozvolama, najboljim majstorima ili slično. Ali kad ideš graditi malo po malo stvari se nekako poslože i ispadne najbolje za tebe. Svakako nije bilo lako, osobito s financijske strane, ali onda se i to nekako posloži. Usuđujem se reći da ‘sreća prati hrabre’ i da ako želite išta u životu ostvariti za sebe, trebate krenuti. Nema onog najcrnijeg scenarije od kojeg svi strahujemo, životnog bankrota, a vjerojatno će vam uskočiti i obitelj i prijatelji i sve uvijek na kraju ima svoje rješenje.

.

N: Što ti ova kuća predstavlja s emotivnog aspekta? 

L: Moj život ovdje danas točno je onakav kakav je oduvijek trebao biti. I tek sada vidim da neke druge stvari nikada nisu ni bile za mene. Da se nije dogodila kuća, onda bi se stvari vjerojatno razvile u nekom drugom smjeru, ali sigurno je da nikad nisam trebala ostati na mjestu na kojem sam bila nekad. Ova kuća je kao neka moja mala svojevrsna pobjeda, dokaz da mogu sve učiniti sama i da sam nadrasla ono što je nekad bilo.

"

Usuđujem se reći da 'sreća prati hrabre' i da ako želite išta u životu ostvariti za sebe, trebate krenuti. Nema onog najcrnijeg scenarije od kojeg svi strahujemo.

"

N: U čemu uživaš najviše, što te ovdje čini sretnom i koje su najveće razlike u životu u gradu i životu na selu?

L: Mir i spokoj koji ovdje osjećam, nema te užurbanosti koje ima u gradu, kaosa i jurnjave. U gradu svi nešto ganjaju i svi nešto moraju, a tu kad dođeš – ne moraš ništa. Razina stresa pada instantno i sam nekako odlučuješ što ćeš i kada ćeš. U gradu uvijek imaš neki plan i program, a na selu shvatiš da iako nemaš neki jasan plan i raspored, sve će se već odviti kako treba.

Radiš jednako, ali onda uzmeš pse i odeš u šumu ili popiješ čaj na terasi, život se kreće u svom nekakvom prirodnom ritmu. Osim toga, na selu ima više socijalizacije. Osim s ljudima s kojima ste okruženi, ja se primjerice ništa manje ne viđam sa svojim prijateljicama nego ranije, baš suprotno. Sada odgovornije pristupamo tome, dogovaramo druženja unaprijed i nitko ne otkazuje, dolaze nam prijatelji ovdje i provodimo vrijeme uistinu fokusirani jedni na druge.

N: Ti si vjerojatno jedna od onih osoba koje ne žele da se stvari nakon pandemije vrate na staro, uživaš u kombinaciji s radom od kuće. Kako stvari stoje u velikoj utjecajnoj tvrtki kao što je H&M?

L: Iskreno mislim da se stvari nikad neće vratiti na staro, a što se tiče H&M-a nove kolekcije i dalje stižu i tu nema promjena. Ono što je super kod H&M-a je to što su se odlučili za rad od kuće na samom početku i uistinu smo svi zaposleni bili oduševljeni njihovom brzom reakcijom i brigom. Mislim da će se definitivno promijeniti, i već se mijenja, način na koji ljudi kupuju. Sve više gledaju što točno kupuju, kakve materijale, jesu li sustainable ili nisu i slično. Mijenja se svijest ljudi o shoppingu, a H&M to odlično prati.

N: Ne možemo odraditi ovaj razgovor da ne spomenemo sve tvoje kućne ljubimce…

L: Nikako! Znači imamo Flekicu, mješanku koja je bila ostavljena u kutiji od cipela s braćom i sestrama jako, jako mala. Završila je u udruzi i otišli smo je ‘samo pogledati’. Naravno odmah je završila doma s nama. Grga je udomljen nekih godinu dana kasnije, a došao nam je iz Splita. Živio je u nekom kokošinjcu, bio je kost i koža, rane od zračnice i bio je prekriven krpeljima. Ja sam jako htjela da Flekica ima prijatelja, osobito kada je preko dana sama, a kad sam došla vidjeti Grgu nisam baš očekivala da je tako velik. Ali dogodila se ljubav. Flekica je naravno šefica, kad ona spava na krevetu, Grga spava na podu. Flekica prva ide na spavanje, prva je u svakoj šetnji, a sve unatoč tome što je prije par godina oslijepila!

No, to joj ništa ne smeta, zna točno kamo se ide, prva laje, sve njuši i zna. Mislim da je to zato što je odrasla uz velike pse, na jednom ranču puno se družila s pit-bullom, pa vjerojatno misli da je i sama velika. Hanga je konj, Mađarica koju sam dobila na poklon. Ustvari ona je bila ideja za poklon mog bivšeg dečka i moje obitelji, ali kako konja moraš odabrati sam, krenuli smo u potragu za meni idealnim. Hanga je bila zadnji konj kojeg sam išla pogledati, već sam skoro odustala i to je bilo to čim sam je vidjela. Bila je temperamentna i prgava i zaljubila sam se u nju i njen karakter na prvi pogled.

 

N: Vidiš li se ovdje do kraja života? Planiraš li ovdje doživjeti starost?

L: Ako sam nešto naučila u posljednjih godinu dana to je da ništa ne možemo planirati, ali – da. Voljela bi imati svoju štalu za konje, dovesti ovdje i Hangu. Ne mogu zamisliti zašto bih napustila ovu kuću i ovo mjesto, jedino da jednog dana, ne znam, otiđem živjeti na Bali. Zanimljivo je kako i drugi ljudi reagiraju na ovo mjesto, kao na primjer moj dečko koji je otkazao stan u gradu i uživa živjeti ovdje te kaže kako više ni ne želi živjeti u gradu. Opet, oboje imamo povezanost s gradom jer tamo radimo. A nema nam ništa draže nego vikendom do grada na kavu ili ručak – kada svi zamijene centar s prirodom, mi se vratimo u grad.

VEZANE OBJAVE