.

N: Kada ti se i kako dogodio onaj prvi moment shvaćanja da moraš nešto mijenjati?

I: Bilo je vrijeme kada sam užasno puno radila i s dvoje male djece susretala sam se s onim svakodnevnim problemima, obvezama, izazovima s kojima se većina žena i mama sigurno susreće. Zadnje dvije, tri godine u agenciji postala sam preopterećena s poslom, postala sam nezadovoljna i frustrirana. A nisam takav tip. Moram uživati u tome što radim. I onda sam shvatila da to uopće više nisam ja, da ne uživam u onome što radim i da želim nešto kreativno. Iako još nisam znala što je to. Tako sam nastavila odlaziti na posao jer – život. Sve do dana kada mi je tijelo dalo do znanja da ne može više tako. Našla sam se u zdravstvenim problemima koji su bili posljedica tempa, frustracija i valjda svega ostalog nakupljenog.

Tako da sam se, uz neke zdravstvene probleme, morala suočiti i sa samom sobom. Shvatila sam da ako ne stanem, ne počnem slušati sebe , tijelo će reagirati i dalje i dalje davati signale. To je bio teški moment otrežnjenja, shvatila sam da je promjena koju sam zvala došla. Kada se to javi, shvatiš da je to trenutak u kojem moraš odlučiti hoćeš li zgrabiti promjenu ili ne. Bila sam prestrašena, ali i svjesna da možda samo jednom u životu imam takvu priliku. Znam zvuči pomalo filmski, ali to su ti neki važni trenuci u životu. Kada je pitanje koliko smo spremni prepoznati ih jer to znači da onda nešto imamo priliku i mijenjati. Ili ipak nastavljamo po starom jer uvijek imamo neki izgovor. Ja sam odlučila stisnuti reset gumb.

.

N: Koji su bili tvoji prvi koraci koji su te doveli Studiju 7?

I: Prvi korak na putu do nečeg novog bilo je, nažalost, bolovanje. Tijelo je reklo dosta, ja sam digla ručnu i pomalo slagala stvari u glavi. Pred sam kraj bolovanja, prepoznala sam da u agenciji u kojoj sam tada radila ima prostora za kreativno izražavanje. I ja sam se bacila ravno u to. Radilo se o kreativnom poslu, pripremi seta za snimanje, izradi fotografija za klijente i osmišljavanje sadržaja za njihove društvene kanale. Osjećala sam se tako prirodno u tome, kao da sam isto radila već cijeli život i kao da sam se ustvari vratila sebi što je bio jasan znak da je to prirodni nastavak moje karijere. Nakon prvih par projekata dobila sam više samopuzdanja i svakim novim projektom bila mi je jasnija vizija kako to treba izgledati. Što i kako želim raditi, imala sam onaj filing da to je to. Odjednom sam bila ponovno okružena lijepim stvarima, prenosila sam na posao ono u čemu uživam i u svome životu, a to je stiliziranje, detalji, scena. Jako sam bila sretna jer sam uspjela spojiti ljubav prema detaljima, estetici, fotografiji i zapravo rasiti na tome da tržištu ponudim uslugu koja tada nije postojala.

Nakon toga došlo je ljeto, sedmi mjesec. Bila sam sama u Zagebu i shvatila sam da više nemam što izgubiti. Da to što radim unutar nekog sustava želim raditi sama. Shvatila sam da nikada neće biti idealno vrijeme za započeti nešto novo. Zasukala sam rukave, napravila vizuale i logo za stranicu te počela informirati ljude što točno radim. Neke prve klijente imala sam iz agencije, drugi su me jednostavno pronašli i bili su otvoreni za novu suradnju i odjednom sam, šest mjeseci kasnije, shvatila da ja zapravo živim od toga. Danas se ponekad ulovim kako ne mogu vjerovati kako je sve to krenulo. Jer mogu reći da živim svoj san. Nisam do toga došla preko noći, nije sve savršeno, imam još jako puno ideja i projekata u glavi, ali sada živim ono što uistinu volim, i to već dvije godine.

.

N: Koja su ti pitanja javila s trenutkom odluke, kroz kakve si dileme prolazila u svojoj glavi?

I: Promjene nisu lake, po prirodi sam veliki ziheraš, uslijedilo je niz pitanja – egzistencijalnih, poslovnih, novčanih. Pitanja što i kako dalje, a jedino što sam znala da istim putem ne mogu. Da nešto moram promjeniti. I onda sam odlučila sve te glasove prihvatiti i među svima njima poslušati prvo sebe. Ignorirala sam što drugi misle da bih trebala, što se očekuje i što je ispravno.

Pitanja koja se prva jave su najčešće potpuno nevažna za vašu sreću i psihičko zdravlje. Bilo je tu puno dilema i strahova, pa čak i onih ‘što će mi starci reći’, iako sam bila na pragu četrdesete. To je trenutak kad izgubiš tlo pod nogama, izgubiš identitet i percepciju sebe. Danas kad gledam bila sam jako izgubljena no imala sam cijelo vrijeme neki glas, želju da slušam sebe da idem za svojim snovima. Unatoč drugima i njihovim očekivanjima kako te oni vide. Znala sam da će biti ok, da je to ispravno.

I onda krećeš tražiti što je odgovarajuće za tebe jer imaš osjećaj da želiš nešto drugo, vidiš to u svojoj glavi, ali ne znaš još točno kako doći do toga i što to uistinu jest. Tu mi je bila presudna podrška prijateljica, kao i supruga i obitelji i kolega koji su vjerovali u mene. Zahvalna sam im neizmjerno. Iako su bili jednako zbunjeni i nije im možda baš nekad bilo što posto jasno o čemu pričam. No jedino što sam znala da se ne vraćam na staro i da neću odustati dok bar ne probam. Danas sam sretna što sam bila toliko tvrdoglava i uporna.

.

N: Je li ti bilo teško nositi se s očekivanjima, onim vječnim pitanjem – što će drugi misliti o tebi?

I: Mi svi očekujemo da će nas netko pogurati ili spasiti, da će nam reći što i kako nešto trebamo napraviti. No zapravo, mi smo jedini koji možemo i moramo donijeti odluke za sebe. Zato smo često i frustrirani. Jer kad nismo sigurni što nam uistinu treba, što sami želimo, oslanjamo se na mišljenja drugih. Osobito kad se odjednom nađemo izvan okvira, napustimo siguran posao, to je kao da smo odjednom bez sigurnosne mreže što nije lijep osjećaj. To je osjećaj da nemamo ništa više pod kontrolom. I onda s tim osjećajem moramo kretati ponovno iz nule, iz početka, i pronaći elan za dalje. Sada mogu reći da je u toj situaciji najvažnije samo pratiti taj unutarnji osjećaj, slušati sebe i ići dalje. Jer kad imaš jasnu viziju onda se stvari i same od sebe počnu slagati. Ponekad je taj osjećaj teško objasniti na van, to je neki drive koji te gura dalje. Zatim se nove situacije samo počnu otvarati. I shvatiš da si hrabar, da možeš i da trebaš pokušati.

Mene su odgajali da uvažavam mišljenja drugih, bilo mi je bitno što drugi misle, a samim time ubijala sam svoju kreativnost. No, ok to je moje iskustvo ne žalim zbog toga, zahvalna sam, jer to me dovelo tu gdje sam danas. Ipak, svoju djecu učim da se ne osvrću uvijek na mišljenja okoline. Učim ih da vjeruju u sebe i da budu vrijedni i uporni, jer onda je stvarno puno toga moguće. Nitko ti ne može reći da ne možeš, jedino ako si sam tako odlučio. A ja sam odlučila zasukati rukave i probati.

.

N: S kojim si se strahovima susretala putem?

I: Lagala bih kad bi rekla da se nisam bojala. No nisam si dopustila da razmišljam negativno, razmišljala sam samo kako to mora uspjeti i kako nema druge. Najgore što se moglo dogoditi ako ne uspije je da ću ponovno morati tražiti posao. Kad sam si tako stvari postavila lakše sam se sa svime nosila. Uz to, naučila sam prihvatiti da je ok u cijelom procesu i pogriješiti te učiti iz tih istih pogrešaka. Shvatila sam kako sam cijeli život tražila neku potvrdu izvana, a itekako imam dobar filing u sebi. Kako ništa ne treba biti savršeno, kako je u redu promijeniti, pogriješiti, ispraviti. I potpuno nevažno što će netko tamo na to reći. Shvatila sam isto da ima toliko ljudi oko mene koji se ni ne propitkuju nego samo idu i rade, pa valjda ja koja si postavim tisuću pitanja, ne mogu toliko pogriješiti.

.

N: Jesi li se osjećala kao da si se po prvi put kreativno razgolitila?

I: O da! To je bio baš neobičan osjećaj. Osjećaj neke male neugode, ali osjećaj da znaš da tako treba biti. Bilo mi je teško fotografirati se, pričati moju priču, ali okružila sam se s pravim ljudima uz koje je to bilo lakše. Sve ti je nekako bed, ali znaš da tako treba biti jer ljude zanima tko je iza Studija 7, zanima ih što radim, s kim radim, kako radim. Na kraju krajeva shvatila sam to je ono što moj Studio čini takvim kakav je. Moraš dati i dio sebe, ogoliti se jer više nisi dio nekog velikog sustava. Danas je moj posao odraz mene. Ali to ima i veze sa samopouzdanjem, još nečemu čemu me ovaj posao isto naučio. No postoji i onaj dio od kojeg se svi želimo zaštiti – ne želimo tuđe kritike, a danas su ljudi jako skloni kritizirati. Važno mi je da sve što radim radim pošteno, znam da ne mogu svima udovoljiti, no dajem sve od sebe. No isto tako važno mi je da se moji suradnici, kolege osjećaju dobro u radu sa mnom jer tako klijentima ispručujemo samo najbolje.

.

N: Kako si se nosila s time da pokrećeš novi posao u četrdesetoj i to još posao koji je kreativan, jesi se bojala da nećeš biti shvaćena ozbiljno?

I: Bila sam jako uzbuđena, no na trenutke mi se činilo isto tako i neozbiljno jer, kao školovala sam se, imam već neke ozbiljne godine i imam izgrađenu karijeru, a doma dvoje djece te obitelj, a ja bih sada radila nešto kreativno. Moguće da sam to povukla i iz obitelji ili je to stvar ovog podneblja gdje si odgojen da vjeruješ kako od kreativnih stvari ne možeš živjeti. No, vremena su se jako promijenila. I super da jesu. Ja sada živim od toga da za klijente, za njihove brandove osmišljavam vizualni sadržaj tj. vizualni content. Znači, u suradnji s fotografima, snimateljima radim na kreiranju sadržaja, fotografija, videa koje oni koriste na društvenim mrežama, webu. Odlučujem u kojem će smjeru ići fotografiranje ili snimanje, koje rekvizite ćemo koristiti, gdje i kako ćemo snimati i odrađujem cijelu pozadinu fotografiija i onog što ćemo na kraju predstaviti pratiteljima ili publici. Može se reći da sam produžena ruka snimatelju i fotografu, osoba zadužena za styling seta i organizaciju istog.

Ipak, iako se stvari jesu promijenile, ne mogu reći da nisam osjetila upitnike oko sebe i pitanja jesam li sigurna u svoju odluku i promjenu u karijeri. Kao super ti je to, ali čime ćeš plaćati račune? Možda se čini da smo dosta omekšali u tome, ali nismo još u potpunosti prihvatili ljude koji su odlučili govoriti svoju istinu i kretati se u smjeru u kojem oni žele. Jer kad se rade neki velik rezovi kao da nisi uspio – možda zato jer je mnogima nepoznato, a nepoznatog se još uvijek bojimo. I ne znamo baš što bi s time. Društvo i dalje više voli stavljati etikete i nije lako danas biti nadobudan ili ganjati snove, pogotovo u četrdesetima. Tek nakon nekog vremena kada se dokažeš i pokažeš te kada njih deset kaže kako je baš super ono što radiš – postane prihvaćeno. No predanim i strpljivim radom granice se pomiču i to je genijalno.

.

N: Je li ti bilo teško uskladiti novi način rada s obvezama života? Postati freelancer?

I: Moram priznati da sam oduvijek htjela raditi od doma i to mi nije bio problem. Jako sam organizirana i nisam tip koji ako je cijeli dan doma može taj dan provesti radeći ništa. Ima dana kad zapnem pa ne stajem no onda si poklonim jedan slobodni i iskoristim ga za stvari koje su meni gušt. To je čar ovog posla. Moj prijašnji posao me naučio da su rokovi tu da se poštuju i ja ih se stvarno volim držati. Puno veći izazov mi je bio to da se riješim osjećaja da se stalno moram nekome opravdati jer kad si samozaposlen onda se moraš pravdati samome sebi, a to je velika zamka. Ne moraš nikome polagati račune i shvatiš da si sebi možda čak i najgori šef. Smanjiti očekivanja, otpustiti, to su neke lekcije koje sam morala naučiti putem.

.

N: Tko je Ivana danas s obzirom na Ivanu nekad?

I: Danas mogu biti to što jesam. Ono što osjećam, danas je stvarno ono što jesam. Danas sam svjesna sebe, i dalje sam znatiželjna, i dalje sam samokritična i dalje sam uporna i tvrdoglava, ali neke stvari rješavam sa smješkom, svjesna sam da nema savršenstva i da uvijek može i drugačije i bolje. Mudrija sam sigurno, ali sam i opuštenija. Ne bojim se istraživati, igrati, griješiti. Prihvatila sam svoje mane i vrline. Danas sam zadovoljna. Ne pitam se. Radim nešto što volim i u tome vidim svoju budućnost. Ne pitam se više bi li se trebala baviti nečim drugim i sve mi dolazi prirodno.