Iva Šulentić

Foto: Mateja Vrčković
Autor: Tina Bačić

”Mislim da sve kreće od nas, od toga koliko smo spremni zasukati rukave.”

Moram priznati da se ”utopim” i apsolutno uživam u razgovorima sa ženama za koje osjećam da ih na nekoj razini već poznajem. Za Ivu Šulentić se možda mnogi osjećaju tako jer je ona zbog svog posla kao voditeljica već dugi niz godina na neki način prisutna u našim životima; no nekako sam osjetila da će odgovoriti pozitivno na jedan iskreni razgovor za Noon jer kao da se vidi na njoj da trenutno mirno i staloženo ”sjedi u svojoj koži”.

Sada da ne zvučim pretenciozno jer Ivu nisam osobno poznavala, no pomislila sam kako postoji velika šansa da imamo o mnogočemu razgovarati, osobito o tim nekim temama koje su lijepe i bitne za žene u četrdesetima ili fazi života u kojoj se sve napokon počelo slagati. Zato neću duljiti. Čeka vas, i mislim da ćete jako uživati, pa možda čak jedan od najljepših intervjua za Noon.

"

Da, baš se osjećam da sam na dobrom mjestu, makar nisam uvijek bila i puno sam radila na tome.

"

N: Kad gledaš unazad, bi li se složila s onom ”sve na kraju bude kako treba biti” i ”nema preskakanja stepenica”? Ili smo možda neke stepenice baš mogle i preskočiti?

I: Bih, ali možda smo i mogle. Nekada su to više neke utješne rečenice koje sam izgovarala kada je stres bio na vrhuncu ili kada su bili loši dani; onda sam voljela sama sebi reći da će ”sve na kraju biti kako treba”, ali i pitati se koliko još lekcija moram proći, no pretpostavljam da je mnogima tako. Na dobre dane mogu reći da mi sve ima smisla i da mi je drago što su se stvari razvile upravo ovako kako jesu.

Mislim da sve kreće od nas, od toga koliko smo spremni raditi na sebi, koliko smo spremni zasukati rukave, koliko prepoznajemo alarme i crvene zastavice. Nisam onaj tip koji vjeruje da će svemir sve posložiti, možda djelomično, ali na kraju dana mislim da je do nas samih i do toga kako mi reagiramo te kako se mi ponašamo. Zato – volim svoje životne stepenice, drago mi je da mi je sve u životu išlo korak po korak, da sam nova ovdje, da sam griješila. Ponekad ih želim preskočiti, za neke mi je žao što nisam jer je uspon trajao i trajao, bila sam spora i imala sam osjećaj da vrijeme polako prolazi, pitala se često ”koliko još i zašto opet?”, ali da, na kraju sve bude kako treba biti.

N: Bi li onda rekla da si se kroz svoja iskustva oslanjala i da se još uvijek oslanjaš na svoju intuiciju?

I: Apsolutno, makar i to može biti kompleksno. Uvijek imamo taj ”gut feeling”, samo nismo dovoljno povezane same sa sobom pa ga ne poslušamo. No, on je uvijek prisutan. Kad si dopustimo više vremena, malo više bivanja sa sobom, onda ga možemo glasnije čuti. Na žalost, i sama sam ga više puta ignorirala i oslonila se na to da će sve biti dobro ili na to da su svi ljudi dobri, da bi na kraju ispalo da mi je prvi osjećaj bio ispravan.

Tako da sam se naučila, i još se učim, sve više oslanjati na taj unutarnji osjećaj, da mi moja intuicija bude partner za cijeli život i da joj vjerujem. Prečesto se oslanjamo na mentalno, na racio, i često sam se, kada bih se oslonila na njega, iskreno – prevarila. Teško nam je danas čuti same sebe jer stalno nekamo žurimo i rijetko smo u tišini.

Najviše sam to osvijestila za vrijeme korone, kada mi se ispraznio kalendar. Tada sam prihvatila da je u redu da ne idem nigdje, da ne moram uvijek nešto i da je u redu ne imati planove. To mi je bila jako pozitivna lekcija kroz koju sam dobila tu neku mekoću koja mi je nedostajala. Isto tako, prisvojila sam svoju introvertnu stranu, što je možda paradoksalno s obzirom na posao kojim se bavim, ali da, volim biti kod kuće, sama, volim mir i tišinu. Svi bismo zapravo trebali malo usporiti.

N: I kroz razgovor se baš osjeti da si na jako dobrom mjestu, slažeš li se?

I: Da, dobro si osjetila i baš se tako osjećam, makar nisam uvijek bila ”na dobrom mjestu” i puno sam radila na tome da bih bila ovdje gdje sam danas, zato ne želim riskirati da zvučim kao netko tko će tu sada svima nešto objasniti.

Mislim da smo svi kad tad bili u fazi života gdje se puno toga, pa i puno loših stvari, događa odjednom, ali mogu podijeliti ono što je mene u toj situaciji probudilo, a to je kad mi je prijatelj iskomentirao nešto u stilu ”kada si na dnu, dobro je to što realno možeš ići samo prema gore.” Iako se nisam osjećala baš tako, zapravo sam orala po dnu, živjela sa šušurom u svojoj glavi i nadala da će se sve posložiti. Zbog te njegove rečenice krenula sam ići prema gore, svjesno. To ”biti na dnu” može biti i na neki način oslobađajuće, dogodi nam se svojevrsna predaja situaciji, ali i trenutak kada shvatimo da smo samo mi ti koji je možemo promijeniti i zasukati rukave.

Tada sam se počela više oslanjati na samu sebe, sama sam se pobrinula za svoj mir, očistila odnose oko sebe, počela disati i smirila glavu. Mislim da sam dugo živjela udaljena od svog tijela, a zatim kao da sam se s njime puno bolje spojila i prisutnija sam u njemu.

"

Uvijek imamo taj ''gut feeling'', samo nismo dovoljno povezane same sa sobom pa ga ne poslušamo.

"

Sada jesam u dobroj fazi, dogodilo mi se to neko smirenje, za koje je prvenstveno zaslužna beba, ali i ja sama jer sam i prije dolaska nje na svijet svjesno odlučila da će biti mir i da to polazi od mene.

Majčinstvo je svakako to pojačalo, ali donijela sam neke odluke za sebe prije toga. Rekla bih da je svemir upleo svoje prste tek nakon što sam posložila stvari. Trudnoća je, naravno, bila dodatni razlog da se riješim buke, da se više osluškujem, da obraćam pažnju na to što se događa u mom tijelu i sretna sam i zahvalna što je sve prošlo u redu.

Mislim da je glavno polazište tog dobrog mjesta na kojem sam sada i to da nisam ljuta na druge ljude, ne mislim da su mi svi drugi nešto krivi i nemam sve one frustracije koje kao žene možda više nosimo kada smo mlađe. Otpustila sam ljutnju i zamjeranje, ne želim živjeti s tim, ali niti biti okružena ljudima prema kojima je možda ljutnja bila usmjerena. Ima dobrih i divnih ljudi, zašto ne biti okružen njima?

Jedan divan čovjek davno mi je rekao ”malen mi je stol” i to tek sada u potpunosti razumijem. Uistinu mi treba samo moj mali čopor dobrih ljudi, koji srećom imam, i to me čini sretnom.

N: Čemu te o odnosima – privatnim i poslovnim, iskustvo najviše naučilo do sada? Koje su neke lekcije po kojima se danas vodiš i koje bi možda rekla nekim drugim ženama?

I: Svakako da slušaju svoju intuiciju, ali prije toga bih stavila ljubaznost. Znam da to možda zvuči kao klišej i da ima puno citata na društvenim mrežama na tu temu, ali uistinu oduvijek vjerujem u ljubaznost. Ona se, na žalost, danas može strpati u neko ulagivanje ili prenemaganje, nekakvo umjetno ponašanje ili upucavanje, no i dalje mislim da nikoga ne košta ni osmijeh ni pozdrav ni lijepa riječ.

Trebali bi biti ljubazni jedni prema drugima jer nikad ne znamo kakav je dan toj drugoj osobi i što on ili ona prolazi. Ne želim generalizirati, ali bojim se da živimo u vremenu i mjestu gdje su neki sami sebi dovoljni i najbitniji te žive iza fasade s kojom se možda na kraju dana i samo štite. A ta je fasada bahata i arogantna, čak nasilna. Nećemo ljude stavljati u ladice, ali krećemo se u ovom društvu svaki dan, sigurna sam da i drugi primjećuju da masa ljudi ljubaznost smatra slabošću. Ne mislim da trebamo postati umjetni ili površni u toj ljubaznosti, poput možda Amerikanaca, već samo postati svjesniji drugih ljudi oko nas i riješiti se mentalnog brbljanja.

Uz tu ljubaznost prema drugima i empatiju te ugodu koju njome stvaramo sebi i drugima, ono što nikako i nikada ne smijemo zaboraviti jest – biti nježni, empatični i ljubazni prema sebi. Imati svoje granice i inzistirati na tome da ih se poštuje. Pa po cijenu ljubaznosti prema drugome. Jer sasvim je ok biti negativac u priči nekoga tko ne radi na sebi.

N: Koji je tvoj stav o feminizmu, ne nužno o feminizmu, nego poziciji žena u društvu, trendu ”women empoweringa”?

I: Nazvala bih se feministicom jer doista mislim da možemo jednako kao muškarci, ali isto se tako usudim reći da nešto od toga i odbijam. Možda nije popularno za reći, ali želim da se zadrže te neke evergreen manire poput otvaranja vrata ili nošenja teških vrećica od strane muškarca i da nekako žena u odnosu bude žena, a muškarac muškarac. Nije ni nama ni njima lako.

Možemo, želimo i moramo živjeti u krugu ravnopravne raspodjele poslova i partnerstva, ali mi jako odgovara, iako to mogu (i radim) sama, ako je muškarac taj koji, primjerice, popravi nešto kod kuće ili makar stavi gume iz podruma u automobil kada ja idem na zamjenu guma.

S feminizmom se putem dogodilo nešto krivo i bojim se da ga se krivo tumači u društvu. Da, kao žene želimo ravnopravnost, želimo jednake plaće i jednako pravo izbora, no feministice nisu glasne i grube žene u društvu, kako se često tumači. Feministica može biti i žena koja potpuno uživa u svojoj koži, ženstvenosti i njegovanom i lijepom, sexy izgledu. Jer upravo to i jest feminizam; da može biti i uživati kako ona želi, pa i ako je to biti kod kuće i biti majka ili se ranije vratiti s porodiljnog na posao ili pak nikad ni ne poželi imati dijete.

Trebale bismo se više okrenuti svojoj ženstvenosti i senzualnosti. To je takva moć i ženska snaga koju smo izgubile u užurbanosti i brzini. Puno svog identiteta povezujemo s poslovima s kojima se bavimo, tražimo ga u odnosima, svijet nas je danas uvjerio da svoju vrijednost tražimo upravo u tim stvarima, kao i u tome da sve možemo same, iako to nikad kroz povijest nismo trebale. A znamo i dokazale smo da možemo toliko toga. Štošta smo napravile i postigle same. Samostalne smo, obrazovane, financijski neovisne. Možemo sve, ali ne moramo željeti sve. I to je moj feminizam.

N: Kakva su tvoja iskustva kada se radi o odnosima, prijateljstvima sa ženama?

I: Bojim se da smo kao žene rijetko iskrene jedna prema drugoj i da su iskrena ženska prijateljstva, ona prava, vrlo rijetka. Voljela bih da se u tim našim ženskim odnosima riješimo celofana i stavljanja mašni na razgovore koje međusobno vodimo. Trudila sam se to činiti u svojim odnosima s prijateljicama, ali me, na žalost, ponekad to i koštalo. Često mi se ona ”žena je ženi vuk” pokazala točnom.

Nastojala sam uvijek biti iskrena, ako ništa drugo, na licu mi se sve vidi. Ako sam morala paziti što govorim prijateljici, onda bi me to tetošenje s vremenom udaljavalo i nisam mogla dugo biti u takvim odnosima. Po mom iskustvu, ima malo ženskih prijateljstava u kojima je baš sve otvoreno.

Možda sam iz tog razloga uvijek imala više muških prijatelja; imam najboljeg prijatelja od kad smo bili bebe koji mi je kao brat i svjesno njegujemo to prijateljstvo. Drugačiji su to odnosi, s njima sve dobiješ bez zamatanja, a mi žene ipak nekako uvijek pazimo kako ćemo si nešto reći, da se ne povrijedimo, da se krivo ne shvati, možda nije pravi trenutak, a ja volim „u glavu“.

Muškarci te podsjete da su stvari upravo takve kakvima jesu i da ih moramo prihvatiti te s njima ići dalje. Žene češće govore ono što želimo čuti i shvatila sam da mi takva prijateljstva ne odgovaraju, u prijateljstvu mi ne treba netko tko mi ”ide niz dlaku”.

N: Čemu te uči majčinstvo?

I: Tom miru o kojem smo pričale, kao i slušanju sebe. Teško mi je sada reći nešto više jer ona ima tek šest mjeseci, tako da se sada brinem da joj je lijepo, da dobro napreduje i da svijet oko sebe doživljava lijepim mjestom, da bude što dulje nevina u svemu tome, što je moja odgovornost. Zato mi je važno da sam i sama mirna i strpljiva, zadovoljna sama sa sobom. S njom ne mogu ni žuriti ni biti ubrzana ni nestrpljiva, što je ustvari divno. Osim toga, sve nekako gledam kroz njene oči, više primjećujem detalje i svaki dan nam je nova zajednička avantura koju otkrivamo.

N: Danas se puno priča i piše o četrdesetim godinama, općenito o tome kako se mnoge od nas tek pronalaze u tim svojim četrdesetima, što ti misliš o tome?

I: Iskreno, ne znam. Rekla bih da se, ako imamo sreće, pronađemo u četrdesetima, makar znam i žene koje su se jako posložile, i sebe i svoj život, i u ranim tridesetima, ili se to samo tako čini. A ima i žena u šezdesetima koje još uvijek ”driftaju”. Teško je sada bilo što reći, sve je generaliziranje, a mogu govoriti samo iz pozicije svog mikrobalončića u kojem se krećem.

Ako gledam sebe, u dvadesetima sam bila fokusirana na karijeru, edukaciju i tražila sam se, a puno sam i putovala. Mislim da su tridesete zatim mnogima od nas bile vrijeme stabiliziranja karijera, pa smo htjele tu jako dobro utabati svoj put, izgraditi sve što želimo. Isto tako postojao je taj pritisak da ispunimo sva društvena očekivanja i ovovremene društvene norme, da se vjenčamo ili jednostavno napravimo sve ”kako treba”, da ispunimo sve onako kako negdje piše i kako su nas naučili. A onda sada u četrdesetima nastupa ona ”prava ja”.

Rekla bih da je puno nas u ovim godinama posloženije poslovno, zbog karijera smo i odgodile majčinstvo. No meni se eto razvilo tako, iako se nikad nisam smatrala karijeristicom i moj se posao razlikuje od nečijeg uredskog posla. Nikad nisam prioritizirala karijeru ispred odnosa, ali bih rekla da nikad nisam na miru odradila neke važne razgovore sa sobom, pa su mi onda i odnosi bili takvi.

Nisam radila na štetu svoje sreće, ni posao, ni odnos. Samo sam nekad bila neka druga ja, u potrazi za srećom.

N: Čemu te o odnosima – privatnim i poslovnim, iskustvo najviše naučilo do sada? Koje su neke lekcije po kojima se danas vodiš i koje bi možda rekla nekim drugim ženama?

I: Svakako da slušaju svoju intuiciju, ali prije toga bih stavila ljubaznost. Znam da to možda zvuči kao klišej i da ima puno citata na društvenim mrežama na tu temu, ali uistinu oduvijek vjerujem u ljubaznost. Ona se, na žalost, danas može strpati u neko ulagivanje ili prenemaganje, nekakvo umjetno ponašanje ili upucavanje, no i dalje mislim da nikoga ne košta ni osmijeh ni pozdrav ni lijepa riječ.

Trebali bi biti ljubazni jedni prema drugima jer nikad ne znamo kakav je dan toj drugoj osobi i što on ili ona prolazi. Ne želim generalizirati, ali bojim se da živimo u vremenu i mjestu gdje su neki sami sebi dovoljni i najbitniji te žive iza fasade s kojom se možda na kraju dana i samo štite. A ta je fasada bahata i arogantna, čak nasilna. Nećemo ljude stavljati u ladice, ali krećemo se u ovom društvu svaki dan, sigurna sam da i drugi primjećuju da masa ljudi ljubaznost smatra slabošću. Ne mislim da trebamo postati umjetni ili površni u toj ljubaznosti, poput možda Amerikanaca, već samo postati svjesniji drugih ljudi oko nas i riješiti se mentalnog brbljanja.

Uz tu ljubaznost prema drugima i empatiju te ugodu koju njome stvaramo sebi i drugima, ono što nikako i nikada ne smijemo zaboraviti jest – biti nježni, empatični i ljubazni prema sebi. Imati svoje granice i inzistirati na tome da ih se poštuje. Pa po cijenu ljubaznosti prema drugome. Jer sasvim je ok biti negativac u priči nekoga tko ne radi na sebi.

N: Koji je tvoj stav o feminizmu, ne nužno o feminizmu, nego poziciji žena u društvu, trendu ”women empoweringa”?

I: Nazvala bih se feministicom jer doista mislim da možemo jednako kao muškarci, ali isto se tako usudim reći da nešto od toga i odbijam. Možda nije popularno za reći, ali želim da se zadrže te neke evergreen manire poput otvaranja vrata ili nošenja teških vrećica od strane muškarca i da nekako žena u odnosu bude žena, a muškarac muškarac. Nije ni nama ni njima lako.

Možemo, želimo i moramo živjeti u krugu ravnopravne raspodjele poslova i partnerstva, ali mi jako odgovara, iako to mogu (i radim) sama, ako je muškarac taj koji, primjerice, popravi nešto kod kuće ili makar stavi gume iz podruma u automobil kada ja idem na zamjenu guma.

S feminizmom se putem dogodilo nešto krivo i bojim se da ga se krivo tumači u društvu. Da, kao žene želimo ravnopravnost, želimo jednake plaće i jednako pravo izbora, no feministice nisu glasne i grube žene u društvu, kako se često tumači. Feministica može biti i žena koja potpuno uživa u svojoj koži, ženstvenosti i njegovanom i lijepom, sexy izgledu. Jer upravo to i jest feminizam; da može biti i uživati kako ona želi, pa i ako je to biti kod kuće i biti majka ili se ranije vratiti s porodiljnog na posao ili pak nikad ni ne poželi imati dijete.

Trebale bismo se više okrenuti svojoj ženstvenosti i senzualnosti. To je takva moć i ženska snaga koju smo izgubile u užurbanosti i brzini. Puno svog identiteta povezujemo s poslovima s kojima se bavimo, tražimo ga u odnosima, svijet nas je danas uvjerio da svoju vrijednost tražimo upravo u tim stvarima, kao i u tome da sve možemo same, iako to nikad kroz povijest nismo trebale. A znamo i dokazale smo da možemo toliko toga. Štošta smo napravile i postigle same. Samostalne smo, obrazovane, financijski neovisne. Možemo sve, ali ne moramo željeti sve. I to je moj feminizam.

N: Kakva su tvoja iskustva kada se radi o odnosima, prijateljstvima sa ženama?

I: Bojim se da smo kao žene rijetko iskrene jedna prema drugoj i da su iskrena ženska prijateljstva, ona prava, vrlo rijetka. Voljela bih da se u tim našim ženskim odnosima riješimo celofana i stavljanja mašni na razgovore koje međusobno vodimo. Trudila sam se to činiti u svojim odnosima s prijateljicama, ali me, na žalost, ponekad to i koštalo. Često mi se ona ”žena je ženi vuk” pokazala točnom.

Nastojala sam uvijek biti iskrena, ako ništa drugo, na licu mi se sve vidi. Ako sam morala paziti što govorim prijateljici, onda bi me to tetošenje s vremenom udaljavalo i nisam mogla dugo biti u takvim odnosima. Po mom iskustvu, ima malo ženskih prijateljstava u kojima je baš sve otvoreno.

Možda sam iz tog razloga uvijek imala više muških prijatelja; imam najboljeg prijatelja od kad smo bili bebe koji mi je kao brat i svjesno njegujemo to prijateljstvo. Drugačiji su to odnosi, s njima sve dobiješ bez zamatanja, a mi žene ipak nekako uvijek pazimo kako ćemo si nešto reći, da se ne povrijedimo, da se krivo ne shvati, možda nije pravi trenutak, a ja volim „u glavu“.

Muškarci te podsjete da su stvari upravo takve kakvima jesu i da ih moramo prihvatiti te s njima ići dalje. Žene češće govore ono što želimo čuti i shvatila sam da mi takva prijateljstva ne odgovaraju, u prijateljstvu mi ne treba netko tko mi ”ide niz dlaku”.

N: Čemu te uči majčinstvo?

I: Tom miru o kojem smo pričale, kao i slušanju sebe. Teško mi je sada reći nešto više jer ona ima tek šest mjeseci, tako da se sada brinem da joj je lijepo, da dobro napreduje i da svijet oko sebe doživljava lijepim mjestom, da bude što dulje nevina u svemu tome, što je moja odgovornost. Zato mi je važno da sam i sama mirna i strpljiva, zadovoljna sama sa sobom. S njom ne mogu ni žuriti ni biti ubrzana ni nestrpljiva, što je ustvari divno. Osim toga, sve nekako gledam kroz njene oči, više primjećujem detalje i svaki dan nam je nova zajednička avantura koju otkrivamo.

VEZANE OBJAVE