”Nisam planirala ovakav život, on se dogodio, a ja sam se događala s njim.”
Iva… Izračunale smo da se poznajemo već trinaest godina. Ona je osoba koja će vas jednom pogledati i ”znati koliko je sati”, zbog čega ju jednostavno morate voljeti. Velika emotivka, žena bez filtera, vječna romantičarka i osnivačica najpoznatijeg portala Journal.
Rekla bih da je Iva osoba koja klikne ili ne klikne s ljudima na prvu, uvijek se vodi svojom intuicijom što ju je dovelo do velikih uspjeha, a ona će možda dodati i neuspjeha. Kada sam razmišljala kako najbolje napraviti ovaj intervju, htjela sam Ivu uhvatiti u njenom najprirodnijem stanju, bez šminke i filtera, tako da je to naprosto moralo biti u Istri. Znam da je Istra njeno utočište, a ova kuća mjesto na kojem ju još nitko nije fotografirao.
Zadnje dane ljeta u rujnu tako smo provele upravo ovdje, u Ivinoj najvećoj intimi, te vodile razgovor u kojem smo spontano zaključile sve one neke teme o kojima pričamo kada se uspijemo uhvatiti u gradu. Tako da – ovo je ona, sasvim otvoreno i iskreno; o poslu, odnosima, greškama i naravno, našoj omiljenoj temi, ljubavi.
N: Što su za tebe stabilnost i mir danas? Gdje ih najviše osjećaš?
I: Dom i boravak kod kuće, miris doma u kojem živim i pogled na sve ono što ja jesam. Uživam u svemu što me čini ženom, a tu je svakako i pripadanje. Sve ono što je izloženo javno je samo moj posao i zanimljivo je da većinu onog što on donosi, ja privatno ne živim. Samo se ponekad usudim pokazati dijelove svoje intime, kroz djecu i obitelj.
Najsretnija sam kada imam par dana za sebe, kada dulje spavam – što je za mene do devet sati, kada sam u svojim ritualima i pijem već svoju treću kavu, a nije ni dvanaest sati. Onda počinjem pripremati što ću taj dan kuhati djeci, prijateljima ili sebi, dok svira moja omiljena glazba i sve me asocira na neke lijepe prošle trenutke, kao što su to bili djevojački dani života kod mame.
Često mi nepoznati ljudi kažu kako me uopće tako ne zamišljaju, ali ovo je istina i to sam ja. Sretna sam i kada sam s osobom koju volim i s kojom planiram dane, tjedne i mjesece unaprijed i sretna sam što i dan danas još uvijek imam u sebi onaj osjećaj ”jedva čekanja”. Mislim da znaš na koji osjećaj mislim.
Uživam kada mi mobitel ne zvoni, iako su rijetki ti dani kada je on na “do not disturb” i kada mi obavijesti ne stižu, ali baš zato i jesu dragocjeni. Odavno me ne vesele neki ludi izlasci vikendom, pa ni stalna putovanja. Ja sam uistinu najsretnija doma, što mi je u posljednje vrijeme pravi luksuz i ako za nečim čeznem, onda je to to. E sad, da ne ni bilo da sam dosadnjikava, tu su naravno i druženja u kućnoj atmosferi, rođendani i koncerti te dobre večere i isto tako meni dobro poznato društo – to su trenuci koje ne odbijam.
Često u ovoj kući u Istri postanem svjesna da ću se vjerojatno kad tad vratiti živjeti na more. Ovaj smiraj, kvaliteta života, lagana komunikacija i tempo posla, ritam svakodnevice, samo su neki od razloga zašto ljudi na moru vjerojatno dulje žive. Uvjerena sam da ću jednog dana živjeti ovdje, kada mi djeca budu odrasla. Ovdje se osjećam kao da sam na svome, svaki put kada dolazim vraćam se svojim korijenima i sve mi je jasnije što taj izraz nekim ljudima ustvari znači. Iako se ne osjećam da imam godina koliko imam, ipak primjećujem da me sustižu negdje i da mi sve više treba mir i probrani ljudi.
Naravno da želim i planiram biti u akciji što dulje – moram jer imam troje djece i puno životnih izazova kao mama i ne mogu si trenutno dozvoliti drugačije. No jako mi malo treba za sreću, trebaju mi moji ljudi, moja omiljena mjesta i ono što je mislim neophodno svima, za bilo kakav osjećaj zadovoljstva – imati sebe i prihvaćati se i voljeti se baš onakva kakva jesam.
N: Kada gledaš unazad, koje su ti bile najizazovnije godine i kao emotivka, bi li rekla da danas dobro znaš odvojiti privatno i poslovno?
I: I sama se, vjerujem, sjećaš kada smo kretale sa Journalom. Rekla bih da su te prve godine i bile najizazovnije. Taman kada smo postavili Journal, ja sam privatno bila u situaciji u kojoj je moj život, kakav sam poznavala sedamnaest godina, došao do nekog svog kraja. Bilo mi je itekako jasno da ću sama morati ići dalje, sama s troje djece, i sama sa svima vama koji su bili sa mnom u poslu, kao i svima meni bitnim ljudima bez kojih ne bih mogla ni upola ovako sigurno koračati. Uz svoju sam djecu i na sve vas gledala kao na djecu za koju se moram pobrinuti. To je velika odgovornost i tko nije imao to iskustvo, teško može razumijeti.
Sjećam se da sam svaki dan hodajući Ilicom prema uredu samo razmišljala o tome hoće li sve biti u redu i jesu li moje odluke ispravne, nadala sam se nekim znakovima da idem u dobrom smjeru i govorila si da je sve to za neki veći smisao – da mi bude lakše povjerovati da trenutno tako mora biti. Iskreno, često sam oplakivala sve što sam živjela, maštala o toj idealnoj slici u okviru na nekom lijepom kaminu, o nekoj najljepšoj jelki sa savršenim ukrasima. Na kraju se ipak svelo na to da sam imala samo golo drvo koje sam trebala okititi nekim novim ukrasima. Uistinu mi je bilo izazovno, privatno i poslovno.
No imala sam neki unutarnji osjećaj da se stvari moraju posložiti jer nisam ušla iz nikakve kalkulacije u posao, nisam imala nijedan drugi izbor i to je uistinu bio jedini put za mene. Nekako sam do tada već naučila iz iskustva da sve što se radi iz čiste ljubavi – mora uspjeti. Osim ako u toj ljubavi ljudi prestanu gledati u istom smjeru i neminovno se moraju razići. Ovo je sad više privatno iskustvo koje sam odlučila primijeniti i u poslu – tražila sam ljude koji će gledati i koračati u istom smjeru u kojem sam i sama krenula i u koji sam vjerovala.
Kada odlučiš da si zaslužio bolje i kada si kadar promijeniti svoju putanju radi svoje sreće, to je najispravnija stvar na svijetu, koliko god da je teška. U to vjerujem i danas, neovisno radi li se o poslovnim ili privatnim odnosima.
N: Koliko dugo bi rekla da je trajala ta faza?
I: Jako dugo. Uz to mi se, ti znaš, a ja o ovome uistinu nisam nikad javno pričala, naposljetku narušilo i zdravlje. To je bio trenutak kada me stvarno blokirao veliki strah jer sam se prvi put osjećala potpuno bespomoćno i pitala se ”Zar je ovo trenutak u kojem ću morati o nekom ovisiti i koji dovodi u pitanje moje sposobnosti?” Naime, pojavila mi se smetnja s centrom za ravnotežom i srednjim uhom koja je rezultirala napadajima vrtoglavica, povraćanjem, nesvjesticom i tinitusom s kojim se nosim i danas, te naposljetku s dijagnozom Menierove bolesti.
Bez voljene doktorice Bilić s Rebra ne vjerujem da bih dobila ovu bitku, ali kako mi je i ona sama rekla – stres, tuga i strah mogli su mi donijeti i neku malignu bolest, tako da sam sretna što je naposljetku ipak bilo ”samo to”. Tako da sam danas na neki način zahvalna na tome, kao i svima onima koji su mi ne samo pomogli, već su mi bili neophodni.
Samo jedan primjer. Sjećam se jednog velikog Journal eventa na kojem je bila gomila ljudi koja je već počela dolaziti, a ja sam gore u sobi imala napad, pokušavala se smiriti, znajući da se moram pojaviti među svima i biti najbolje oraspoložena. Spustila sam se i zabavljala kao da je sve u najboljem redu, a raspadala sam se. To je nešto na što nikad nisam računala, narušeno zdravlje i ovisnost o drugima. Naposljetku me to baš ozbiljno deprimiralo i jedva sam se izvukla iz tog stanja. Nisam bila ni na trideset posto onoga što sam trebala te sam svaki dan samo gurala dalje. No često nitko osim mojih najbližih to ne može vidjeti, ne zato što se takvih stvari sramim, već zato što ovaj posao tako iziskuje.
Sada kada gledam unazad, kao da je bilo i oslobađajuće. Kada sam prebrodila to, iako još uvijek imam popratnih simptoma s kojima sam se naučila nositi; danas sam zahvalna na svakom danu kada se osjećam zdravom.
To mi je i podsjetnik da imam pravo na svoje vrijeme, utišati misli, ljude i razgovore, umiriti osjećaje, isključiti se od posla i izabrati sebe, svoje ljude i ljubavi. Naučilo me da se ponekad naprosto moram zaustaviti. Naučimo se živjeti sa svime, ima i nešto prokleto u tome, a onaj tko želi u tome nađe motiv – jedna sam od tih.
Možda nas svaki problem na koji naiđemo spasi od još goreg problema i trebamo ih sve poštivati i prihvaćati. Da se tu nadovežem na ovo prvo pitanje; to me naučilo i razdvojiti privatno i poslovno, znaš dobro da to nikad nisam mogla.
To je uistinu tehnika koju sam morala naučiti jer u suštini svog bića nisam takva osoba. Naravno, imam i svog terapeuta koji me dosta ”posložio”.
Postoje ljudi koji jednostavno dođu na posao i budu neke druge osobe. Nisam nikad bila takva, ali sam postala. Mislim da smo se svi mi počeli na neke načine štititi jedni od drugih i da je to sasvim u redu.
Osim toga, ljudi dolaze i odlaze i teško je posvetiti se svakome. Zato danas imam strategiju da intenzivno komuniciram s troje ili četvero ljudi iz svakog segmenta posla i to je to.
Kada ”zagusti” i ako netko ima neki privatni problem, uvijek sam tu i napravit ću najviše što mogu da pomognem, no privatna druženja ipak prakticiram u nekoj manjoj mjeri. Poštujemo se međusobno, poštujem svačije vrijeme i odabir i imam strategije koje mi već nekoliko godina dobro funkcioniraju.
N: Znam da si uvijek jako brinula da ispoštuješ sve i svakoga, osobito kada se radi o suradnjama. Bi li rekla da i to jako utječe na to kako se osjećaš, da nekoga ne razočaraš?
I: Svakako, uvijek želim i moram sve ispoštovati jer cijenim sve one koji su nam ukazali svoje povjerenje. Danas je u ovom poslu teško pridobiti nečiju pažnju i ako nam ju je netko dao, kao i svoj budžet, smatram i očekujem od sebe i od svog tima da se potrudimo i više od očekivanog. Iznimno mi je važno da su klijenti i suradnici zadovoljni jer imamo višegodišnje suradnje. Mislim da smo uspjeli u tome.
N: Kako se nosiš sa situacijama kada nisi zadovoljna sama sa sobom i kako se nosiš s vlastitim pogreškama? Kako reagiraš na to kada ljudi oko tebe griješe?
I: Mislim da su greške odlična stvar i tip sam koji grešku prizna i voli kada je drugi priznaju. Uz to, greške su te koje nas mnogočemu uče. Često unaprijed mogu osjetiti da će negdje nastati problem i iskreno, bolja sam u tim predviđanjima kada se radi o poslovnim situacijama nego privatnim. U poslu sam već toliko vješta da grešku uviđam dok je još u povojima i zato djelujem odmah. Doduše nekad uspijem spriječiti ju, a nekad ne. Kada griješimo, uvijek smo kao tim svi odgovorni i trudim se da primjerom pokažemo da možemo biti bolji, da možemo pristupiti situaciji drugačije.
Iskreno, privatno sam počela prvo uviđati svoje pogreške, pa onda tek eventualno ulazim u diskusiju o tuđima jer ono što je meni ispravno ne znači da je ispravno drugoj osobi. Kada se radi o greškama drugih rekla bih da ih danas dijelim po kategorijama ”više bitne” i ”manje bitne” osobe, kao i ”više bitne” i ”manje bitne” greške. Tu mi se dogodila neka prirodna selekcija odnosa i neki ljudi naprosto imaju i uvijek će imati puno više ”kredita” od drugih. Mislim da je sasvim u redu da tako funkcioniram.
N: Koja je tvoja definicija ljubavi danas i je li se i kako ona mijenjala kroz godine?
I: Svakako se mijenjala jer sam se udala jako mlada i najviše se promijenilo to na koji način gledam na ljubav u partnerstvu. Ono što se nije promijenilo je činjenica da mi je ljubav i dalje najbitnija stvar u životu. Ne znam je li to nešto za pohvaliti se ili sramiti se, ali tako je. Koliko smo znale filozofirati, a ustvari je tako jednostavno i ljubav samo osjetiš, ali zaista. Mislim da to nema veze s godinama, razumom, kalkulacijom – ljubav ima veze s osobom koja postane mjesto na kojem ti jednostavno moraš biti, sa svim izazovima koje taj odnos donosi.
Jako sam dugo bježala od takvog načina gledanja na ljubav, a onda sam se umorila i prepustila i sada sam točno tamo gdje trebam biti. Ostavila sam sve svoje strahove i traume iza sebe i krenula sam ispočetka. Veselim se tek vidjeti što sam naučila i gdje će me to odvesti.
N: A novac, je li te ikad brinuo? Jesi li anksiozna oko njega, osobito danas kad je Journal nadišao sve što si ikad planirala?
I: Nećeš vjerovati, ali ne, mene novac nikad nije motivirao niti sam se ikad bojala da ga neću moći zaraditi. Taj strah sam svladala od malena jer vrlo dobro znam kako ga je imati malo ili nemati, te kako ga je imati nevjerojatno puno – bila sam u svim situacijama. Odrastala sam, pa za vrijeme rata čak i u neimaštini, a kasnije sam sa svojim bivšim suprugom imala i previše. Istina je da mi novac nikada nije bio važan, ni kada smo ga imali. Tada sam znala reći da će nam on biti veći problem nego prednost, što se naposljetku možda čak i ispostavilo točnim.
Taj novac bio je važniji ljudima oko nas, a mi smo naprosto bili klinci koju su odjednom imali nevjerojatne mogućnosti. U svakom slučaju, novac ne čini ljude sretnima i sa sigurnošću mogu reći da je najslađi onaj novac koji zaradiš sam, s poslom koji voliš, ili uz muškarca koji je svjestan da je jedan od težih poslova biti žena koja drži tri kuta vašeg doma i njegova najveća potpora i utočište, kao i njihovoj djeci.
N: Kako se nosiš s tračevima i medijima kroz sve ove godine? Nekako si uvijek uspijevala biti imuna na to.
I: Iskreno, ne moram se nositi s njima jer nisu predmet mog fokusa niti me zanimaju, ali to pričam danas s ovim iskustvom i godinama. Nimalo me ne zanima tko što misli, vjeruje ili projicira – to nema nikakve veze sa mnom, već s njima. Naravno, nije mi oduvijek bilo tako lako, rekla bih da su to blažene četrdesete.
N: Želim taknuti i temu mode, tvog stila. Imaš toliko suradnji jer uz portal imaš i karijeru influencerice, no uvijek ih odradiš na neki svoj način i s takvom lakoćom, a znamo da to nije lako.
I: Jako sam opuštena oko odjeće, znam izaći u istoj kombinaciji nekoliko dana zaredom. Ono što mi je važno i na što pazim dolazi mi prirodno, a to su njegovana koža, kosa i nokti, kao i moje mentalno stanje. Nikad neću izaći iz kuće neuredna, no uvijek cu izaći odjevena onako kako se osjećam, a na dnevnoj bazi je to vrlo ležerno. Posao mi diktira outfite za događanja i evente, ali i tu sam potpuno neopterećena. Točno znam što mi pristaje, vrlo lako procijenim kako gdje moram izgledati i prilagodim se, te budem gotova za petnaestak minuta.
Kada se primjerice pakiram za neko putovanje, najčešće ću ponijeti obične bijele majice, jeans i tenisice, mokasine, kožnu jaknu i dvije, tri haljine te pokoji sako. Imam već godinama isti stil i ne mogu si ni zamisliti da svaki dan promišljam što ću obući. Nosim komade stare petnaest godina jer sam uvijek kupovala klasiku i nikad nisam bila od trendova. Stil je nešto što osoba ima ili nema, uvijek sam vjerovala u to.
Uz to, imam sreće da surađujem s dobrim brendovima i predivnim partnerima, tako da mi je tu lako kombinirati odjeću. Jedino se na snimanjima editorijala ili kampanja prepustim stilistima, a kako radim uvijek s istim ljudima kojima vjerujem, čak više ni ne pogledam kako izgledam – jako me dobro poznaju.
N: Vjeruješ li i u onu da je sve na kraju ispalo kako treba ili se ipak ponekad pitaš je li moglo drugačije, jesam li baš trebala neke stvari proći?
I: Naravno, sve je točno kako je trebalo biti i sve što sam prošla, trebala sam proći. Dobro, možda sam negdje i mogla nekim prečicama, ali bila sam mlada i ponekad prkosna ili povrijeđena, pa je išlo sporije. Ipak, na kraju dana, sve sam to bila ja, ali mislim da je puno i do samih okolnosti koje nas oblikuju i mijenjaju putem, možda čak i obilježe. Kao da ponekad ne možemo protiv sudbine.
Mene je sve dovelo do toga da se volim takva kakva jesam, da volim kakvom sam postala, a da nije bilo svih tih okolnosti – ne bih ni tebe upoznala, a sada te imam i znamo da uvijek možemo računati jedna na drugu. I veselim se i tvojoj savršenoj slici, tj. još ljepšoj, onoj stvarnoj i životnoj koja te tek čeka. I jako volim Noon.