”Na Novom Zelandu pronašla sam jedno mjesto, Rotorua, iako povijesno kolonizirano, mjesto koje je postalo velikom turističkom destinacijom. I tada sam krenula istraživati što se sve tu povijesno događalo te kako su ti kolonijalni i neokolonijalni odnosi definirali sadašnjicu Rotorue. To mi je dalo jednu novu perspektivu, nešto kroz što sam mogla na novi način promatrati promjene u društvu, u kulturi i ekonomiji.” Nakon doktorata na Auckland Sveučilištu, svoje prvo zaposlenje dobiva na Victoria Sveučilištu u Wellingtonu gdje se otvorio potpuno novi program pod nazivom ‘Kako menadžirati samoodrživ turizam na Novom Zelandu’. Naposljetku odlazi na Sveučilište tehnologije, ponovno u Auckland i potpuno se integrira u novozelandsko društvo te tamo sveukupno provodi dvanaest godina.

.

N: Kada se i zašto ponovno javila ideja za povratak u Hrvatsku?

I: Nakon Novog Zelanda dobila sam ponudu na nizozemskom Sveučilištu Wageningen, da predajem na njihovom internacionalnom programu, magisteriju, s fokusom na kritičko promišljanje postojeće neodržive paradigme i održivi razvoj. I tu se kroz Nizozemsku ponovno povezujem s Hrvatskom. Naime, Hrvatska je tada taman bila u pregovorima s Europskom Unijom i i Nizozemska joj je davala pretpristupne fondove te su mene u skladu s time zatražili da pokrenem nešto u svojoj zemlji.

Prirodno mi bilo pokrenuti nešto na svom rodnom otoku Murteru. Pronašla je jednu udrugu – Argonautu, što nije bilo lako u to vrijeme kad je generalno civilni sektor u Hrvatskoj bio tek u povojima.  Tada se u Hrvatskoj nije ni znalo za termin održivi razvoj, smatrali su me nekim ‘tree huggerom’ i bojali se da ću sve htjeti pretvoriti u nacionalne parkove. No, ja sam dolazila s idejama i znanjem jer sam vidjela sam što u svijetu radi masovni turizam i priželjkivala sam za Murter, svoj dom, nešto drugačije.

Pokrenula sam projekt na Murteru i otvorila Centar za edukaciju održivog razvoja. Kao primjer navodila sam Texel, nizozemski samoodrživi otok koji je dobio i nagradu Europske Unije. Intenzivno sam se počela baviti ovom temom u Hrvatskoj i u okviru projekta dovela u Nizozemsku svoje ‘Murterine’ i suradnike iz Kninsko-Šibenske županije da se upoznaju s primjerima dobre prakse. Sa svoje akademske strane paralelno sam razvijala i koncept Akademije nade, radila na akademskim promjenama jer je sve postalo previše rangirano na tome kako vas je kao akademika ili akademkinju ocijenio neki časopis ili koliko ste radova izdali i koliko ste citirani, a manje na tome kako prenosimo znanje studentima jer oni trebaju biti centar edukacije i progresa.

Stvorila se neka mreža ljudi oko mene, konferencije, kako bi dali primjer održivog razvoja. Kako bi ne samo pričali o tome već pokazali i u praksi. Jer bilo je nevjerojatno koliko se malo prakticiralo. Znala bih biti na europskim konferencijama o održivom razvoju gdje bi se piće posluživalo u plastici ili davale plastične konferencijske torbe. Došlo je vrijeme za preispitivati i cijeli nehumani sistem tzv. rat race (trke štakora) u kome se samo gledaju materijalna dostignuća, a ne kvaliteta života. U tom svom pristupu sistem je počeo nagrizati ljude, i žene i muškarce. Osobito žene, koje smo se toliko omoćile da se sada usudimo govoriti o tome naglas i više ne želimo kompromise.

Želimo sistem koji nas podržava kao cjelovita ljudska bića i koji nam daje prostora da mislimo svojom glavom i srcem. I naglašavam srcem jer taj intuitivni dio nas ovaj materijalni, surovi svijet potiskuje nemilosrdno, pod izlikom da nije racionalno. A dovoljno je da pogledamo današnji svijet s problemima klimatskih promjena, gladi, siromaštva, nepravde, ratova, depresija – gdje nas ta jednostrana racionalnost vodi? Došla su vremena da spojimo naša srca i naše umove kako bi se podigli na sljedeći nivo ljudske evolucije.

.

N: Koji je bio intuitivni trenutak u koje ste uopće odlučili krenuti pričati ljudima o samoodrživom razvoju?

I: Uf, bilo ih je nekoliko. I itekako ih pamtim. Jedan od prvih bilo je moje istraživanje o backpackerima u Novom Zealandu, kad sam se susrela s jednom mladom ženom koja mi je ispričala kako joj je njezin život u Londonu i svakodnevna vožnja s podzemnom željeznicom postala tako monotona zbog čega je padala sve više i više u depresiju. Onda je u jednoj vožnji spazila turistički plakat za Novi Zeland na kojem je pisalo ‘Otiđi odavde što dalje možeš.’ što je bila vrlo moćna poruka koju je odlučila slijediti. Rekla mi je kako je tada mislila da ništa nije moguće, a sada kada putuje vidi da je sve moguće.

Drugi trenutak imala sam na Fijiju gdje smo radili istraživanja o prvim all inclusive hotelima gdje sam po prvi put vidjela kako su lokalci ostali bez svojih plaža i postali nosioci prtljaga, a njima to nije nosilo nikakve koristi. I stalno sam to u mislima povezivala s Murterom jer sam tamo živjela s turizmom, sjetila bih se svog iskustva i iskustva svoje mame u turizmu. Gdje on s jedne strane donosi divne stvari, ali s druge uništava lokalitet, ako nije inteligentno osmišljen. Dok god sam živjela vani sanjala sam kako ću se vratiti, nedostajali su mi moje more i ‘bila stina’.

Treći trenutak koji pamtim, koji mi je bio i najteži, je s putovanja na konferenciju u Ruandu, u jedno selo gdje su ljudi prije stvaranja rezervata živjeli u svom prirodnom okruženju. Kada smo stigli, oni su nas vidjeli, izvadili klupicu i očistili je kako bi mi mogli sjesti. Zatim su za nas počeli izvoditi nekakav ples i performans, a među njima je bila i jedna žena koja je dojila dijete. Ja sam plakala i pitala sam se kakav smo mi to svijet stvorili. Tu se sve u meni spojilo, moja znanja, istraživanja, putovanja jer znala sam  i znam da ne mora biti tako. Uz to, bila sam i sama samohrana mama koja je ganjala karijeru i shvatila sam koliko sam zajedničkih trenutaka propustila sa svojom Tinom, hvatajući što? Hvatajući koga? Morao je postojati način da se sve to radi i drugačije.

.

N: Tada ste i spakirali ste stvari, rekli da je dosta, i vratili se doma…

I: Tako je. Uslijedilo je to nakon jednog putovanja u Indiju kada sam u cijelo svoje iskustvo do nadodala i ono duhovno. Rekla sam da je dosta ganjanja akademske karijere, da je vrijeme da stvarno nešto promijenim, i da to učinim tamo odakle sam došla. Htjela sam ‘to walk the talk’, kako bi se reklo. Paralelno s poslom znanstvene suradnice Instituta za turizam gdje sam utjecala na vizije turizma na nacionalnoj razini odlučila sam primijeniti sve ono što znam, što sam naučila, kreirati jedan model za koji znam da može funkcionirati, pa tako imala sam ideju da Murter postane primjer samoodrživog otoka.

Jedna od ideja bila je i kreirati sveučilište i kampus budućnosti gdje bi se educiralo ljude o održivom razvoju na integralni način, kroz teoriju i praksu. Zajedno s općinom napravila sam i konceptualno – vizualni projekt za kojeg smo naposljetku dobili nagradu Europskog vijeća u konkurenciji s još šezdeset europskih gradova. I puno toga je učinjeno na tu temu, iako nisam ostvarila sve te želje, ali i to je bio proces, koji me doveo do toga gdje sam danas.

Onda je došlo do lokalnih izbora, trebalo je mijenjati urbani plan, no oni se nisu mogli usuglasiti, pa su se krenule javljati one klasične hrvatske sumnje radim li ja to i iz kojih vlastitih interesa, što nisam, nisam bila plaćena za ništa od toga. Zajednica jednostavno nije bila spremna i to je što mi ‘changemakeri’ trebamo prihvatiti da ne forsiramo promjene preko noći. Za sve veće promjene treba vrijeme što se sad i pokazuje jer je Murter u međuvremenu dosta toga napravio na temu održivog razvoja. A ja sam nezaustavljivo krenula dalje i pokrenula drugi projekt kojeg sam htjela prikazati kao primjerom dobre gospodarske prakse.

.

N: I onda se dogodio SHE, ruralni i urbani hub u Šibeniku i jedna od ljepših gastro i lifestyle ideja ikad osmišljenih u Dalmaciji. Ispričajte mi malo o tome, prespavala bih u Šibeniku na putu za ljetovanje samo zbog restorana SHE.

I: Da, SHE je bila odlična ideja, i moja kćer i ja bile smo jako pozitivne i ambiciozne u tome. SHE kao ime stoji za Sibenik Hub za Ekologiju, s ciljem da podiže svijest o ekološkoj ishrani i poljoprivredi te generalno principima samoodrživog razvoj – da lokalni ljudi i gosti kroz konkretnu ponudu vide što znači imati društvenu tvrtku koja kroz svoje poslovanje doprinosi i zajednici a ne samo svom profitu. She je bio hub na nekoliko katova. U prizemlju je bio vegetarijanski restoran koji je nudio organsku, kreativnu hranu, na katu su se održavali razni tečajevi tjelovježbe (ples, yoga, meditacija), predavanja, a zadnji kat bio je rooftop bar s pogledom na Šibenik. Osim toga samo ime spajalo je Šibenik i žensku energiju – She.

Ipak, tu je bilo puno izazova, povezivanje lokalnih poljoprivrednika, puno nepovjerenja. Nevjerojatno je kad ovdje želiš raditi nešto novo ili si lud i blesav ili imaš skrivene namjere. Ideja sa She je bila povezati ruralno i urbano. Jer ako prakticiraš samo ruralno pristup onda ispadaš čudan u urbanoj zajednici i zato je jako važno zdravo i autohtono učiniti i urbanim, atraktivno publici. No, na kraju ta suradnja pretvorila u samo vođenje restorana što nikad nije bi moj interes, tako da sam se krenula povlačiti. Ipak, čini mi se da se nakon toga Šibenik više okrenuo organskim namirnicama i krenuo razmišljati o održivom razvoju, što mi je drago. Poveli smo dobar novi trend.

.

N: Nakon čega dolazimo do projekta Terra Meera, razloga cijelog našeg razgovora. Divnog regenerativnog projekta koji je nastao  u Šibensko-Kninskoj županiji. Kako ste došli do te ideje?

I: Sve više sam naginjala tome da krenem u svom smjeru, a paralelno nisam mogla prestati razmišljati i osvještavati važnost regeneracije i to kako kad osiromašujemo svoju zemlju, osiromašujemo sebe. Osiromašujemo svoj ljudski potencijal koji je zbog današnjeg načina života sveden na pasivno konzumiranje.

Prijateljica mi je javila kako je pronašla jedno napušteno selo u Bribiru, udaljeno od Skradina samo dvanaest kilometara, idealno smješteno između dvije snažne povijesne energetske točke – Bribirske Glavice i Mačkovog Kamena, kraj za kojeg neki arheolozi kažu da je spoj hrvatskog Machu Picchu, Troye i Acropolisa. U Bribiru ima svega sedamdesetak stanovnika, starijih ljudi, ali vrijednih poljoprivrednika. A mjesto se nalazi i uz prirodni izvor vode. Na mojoj zemlji koju sam kupila postoje i tri kamene kuće u jednu od kojih sam ja sada uselila i sada tamo živim. To se sve odvilo krajem prošle godine, a onda se u cijelu priču uključila i moja kćer Tina, koja trenutno radi u Berlinu.

.

N: Kako ste se spojili sa svjetskom organizacijom Gone West? (Gone West je svjetska tvrtka koje se bavi pošumljavanjem, a do sada su u svijetu posadili preko četiri milijuna drveća te ih sade i dalje).

I: Kreativni par koji je snimio promotivni video za Terra Meeru zaposlen je u tvrtki Gone West, a ideja za Terra Meera zemlju oduvijek je bila da ona bude regenerativni centar koji revitalizira zemlju i zajednicu u kojoj se nalazi. A taj par  su dobri prijatelji moje kćeri i oni su svi zajedno došli iz Berlina da bi proveli proljetni lock down na Terra Meera i tako smo onda tu pokrenuli našu suradnju.

Rezultat toga je taj predivni video i crowdfunding kampanja na stranici Go Get Funding jer prvo moramo kompletno promijeniti zemlju kako bi ona prvo bila zdrava i samoodrživa, a onda ćemo posaditi i voćnjak koji će biti primjer agrobiološke raznolikosti. U tome surađuje s Romanom Ozimecom, jednim od najpoznatijih agronoma i biologa za autentične vrste u Dalmaciji, kao i s drugim biolozima koji mi pomažu razvijati projekt.

Posadit ćemo oko dvije stotine stabala koji će postati baza svega, nakon čega planiramo napraviti i edukaciju o ovakvoj vrsti poljoprivrede, kako za ljude koji se bave poljoprivredom, ali sve one kojih zanima regenerativna poljoprivreda i samoodrživost. Tu bih također istakla još jednu suradnicu koja stoji iza našeg vizuelnog identita još od početka SHE – Tais Bean. Ona nam je dizajnirala web stranicu, logo, social media kampanju i već provela neko vrijeme na zemlji gdje također planira kreirati i art rezidencije.

.

N: Možemo malo bolje pojasniti o čemu se tu točno radi kada pričamo o zdravoj zemlju i koji je uopće proces regeneracije te zašto nam je on bitan?

I: Za početak je bitno objasniti da je regenerativna agrikultura drugačija od organske argikulture. Organska recimo ne koristi pesticide, ali se u njoj mogu koristiti bio pesticidi. Kada pričamo o regenerativnoj poljoprivredi, sama zemlja je u prvom planu, ona se obnavlja i zemlji se udiše novi život. Ne samo da je se ne uništava ili ne oštećuje, već ju se obnavlja, agroraznoliko, biodinamično, permakulturno. Nije samo da je štedimo već kombiniramo tradicionalno znanje s novom tehnologijom i novom znanosti u neku, kako je ja volim zvati, transmodernu budućnost.

Sam proces regeneracije se odvija tako što uz pomoć novih znanstvenih spoznaja i tehnika (‘soil science’) udiše novi život u kvalitetu zemlje i obogaćuje njena humusna kvaliteta u kojoj treba bujati cijeli ekosistem mikroba, minerala, nutricijenata, biomase organskog materijala i vrlo bitno – agrobiloške raznolikosti onog što sadimo. Problematika industrijske i organske monokulture je što ona osiromašuje humus u kojem se onda lakše pojavljuju bolesti i pesticidi.

Jer ako nastavimo s praksom industrijske proizvodnje, postoje znanstveni dokazi da ćemo globalno ostati bez zdrave zemlje kroz sljedećih pedeset godina. Možda se čini da Hrvatska nije u centru tog globalnog problema, ali dio je svijeta i aktivni sudionik u tome kako će izgledati naša budućnost.

.

N: Zašto nam je to toliko važno? 

I: Zato što inače dugoročno ubijamo kvalitetu zemlje koja ne samo što više neće biti u stanju davati zdrave proizvode nego i proizvoditi velike globalne posljedice kao što su npr. velike suše, klimatske promjene sezona, itd. U ovom slučaju rezultati se možda ne vide iste sekunde, no s vremenom ćete sa sigurnošću vidjeti više. Prema tome kreću naginjati i novi tržišni trendovi, novi turizam, ekološko tržište je najbrže rastuće tržište u Europi.

Vrijeme je da shvatimo da novac nije najveća vrijednost i to se polako počinje potvrđivati, što možemo vidjeti i s ovom pandemijom. Koliko god da i dalje ima otpora na tu tezu, postoji jako puno znanstvene evidencije da ljudi počinju stavljati druge vrijednosti ispred novčane i da žive bolje. Takav novi poredak uopće ne znači da netko živi lošiji lifestyle, baš suprotno. Moja ideja i za Terra Meera zemlju nije da ona bude zasebna, kroz nju se može utjecati i na okolinu i uključiti i ostale poljoprivrednike koji uzgajaju svoje voće i povrće, pomoći im u tome da im plodovi ne propadaju tako da im se omogući jednostavniji dolazak do kupaca. U Hrvatskoj ima još jako puno poljoprivrednika koji su negdje zanemareni i treba im pomoć oko distribucije i promocije, kao primjerice u ovom selu u Bribiru.

.

N: Rekli ste mi kako je jedna od vaših najvećih želja ta i da Terra Meera postane mjesto za žene, mjesto na kojem će se žene moći ponovno povezati s prirodom i svojom energijom…  

I: Da, to je istina. Želim žene ponovno spojiti s njihovom prirodom koja nam toliko treba, treba nam da se ponovno povežemo sa samima sobom. Antropološki su sve kulture imale svoje rituale, rituale za prvi brak, pa dijete, rituale za menstruaciju ili ulazak u menopauzu. Rituali su psihološki mehanizmi koji nam daju moć da se povežemo s mistikom života, da shvatimo što se događa s našim tijelom. Danas moramo početi više razmišljati o energetskim principima koji su i u ženama i muškarcima, a odnose se na to kako se odnosimo prema samima sebi.

Kao žene mi smo više intuitivno povezane s njima, pa nam je to malo jednostavnije, ali i dalje ih moramo znati prepoznati i njegovati. Jer od kakofonije koja se događa oko svih nas, lako se izgubiti, a sve se oko nas, kako bih rekla, previše intelektualiziralo. Treba nam nešto više mudrosti u svemu tome jer mudrost je ta koja kombinira intuiciju, iskustvo, znanje i introspekciju. Zato zamišljam i željela bih jednog dana u sklopu Terra Meera osnovati i žensku zajednicu, jogini treninge, programe koji bi educirali i o ženskom vodstvu, stvoriti jedno pravo žensko utočište.

.

N: Koliko žene imaju ulogu u to bolje sutra kojem se svi nadamo?

I: Sve što sam radila paralelno sam povezivala sa ženama, puno puta sam rekla kako ćemo mi žene spasiti svijet jer vjerujem u žensku mudrost. No, onda sam shvatila što govorim i da ženama još na sve sa čime se nose verbalno ili moralno dodajem i ulogu da budu spasiteljice svijeta.  Shvatila sam i okrenula poimanje na način da bi žene uopće nešto mogle postići, kao prvo trebamo biti samoodržive sa samima sobom. Ukoliko sebe prvo ne dovedemo u ravnotežu, ne možemo biti inspiracija ni pokretači drugima. Od onog trenutka kada u sebi uskladimo zdrav ženski i muški princip koje trebamo poticati i njegovati i kod muškaraca, tek tada možemo zajednički mijenjati i svijet na bolje. To su onda odnosi koji poštuju naše mentalno, emocionalno i fizičko zdravlje koje će se tada odraziti i na zdravlje naše planete.