N: Na Instagramu te znamo kao samozatajnu estetu koja oduševljava svojim minimalističkim stilom koji si sada preslikala i na svoj predivan novi stan. Od kada živiš u Münchenu?

H: München mi je postao stalna adresa 2013. godine, nakon Brightona i Beča, pa ponovno Zagreba u kojem sam odrasla i studirala. Muž mi je Nijemac i iako smo u Münchenu završili slučajno, s vremenom se nekako logično nametnulo da i ostanemo živjeti u jednoj od ‘naših’ zemalja. U međuvremenu smo kombinirali Zagreb i München jer se u oba grada osjećamo kao doma, ali na kraju smo se ipak konačno odlučili za ‘najsjeverniji grad Italije’ – kako lokalci često znaju nazivati München.

Sama selidba, sad već skoro davne 2013., bila je dosta jednostavna, romantična i na studentskom nivou – bez velikih komada namještaja, u garsonijeru od svega tridesetak kvadrata. Kasnije smo sretno uselili u dvosoban stan u kojem smo bili posljednjih sedam godina i sad finalno u novi kvart i stan kakav smo si dugo priželjkivali i evo, napokon dočekali.

N: Je li vam bilo teško pronaći stan po mjeri i kako uopće izgleda potraga za ovakvim stanom u Njemačkoj?

H: Potraga je trajala nekoliko mjeseci jer su ovdje dobri stanovi u jako malom broju i imaju visoke cijene najma. Na svaki novi oglas koji se objavi stiže stotine idealnih prijava, pa su već same šanse za uopće doći i pogledati stan zapravo jako male. Mi smo pokušavali na sve moguće načine, a željeli smo si ‘altbau’ koji možemo sami renovirati. Pokušavali smo sve – od ostavljanja poruka na vratima zgrada koje su nam se sviđale, do objavljivanja oglasa u novinama i preko portala koji nude zamjenu stanova.

Na kraju smo u veljači ove godine, čekajući u redu za pizzu i čitajući nove oglase, slučajno naišli na oglas za ovaj. Nije imao nijednu fotografiju, samo rukom iscrtani tlocrt i opis koji je sadržavao osnovne informacije kao što su površina od 101 m2, štukature, parket, renovacija u vlastitoj režiji, no nama se činio kao iz snova. Odmah smo poslali prijavu i na kraju, nakon dugog čekanja, uspjeli dobiti priliku da ga uopće pogledamo i potpišemo ugovor.

N: Što mi možeš reći o vlastitim afinitetima prema minimalnom dizajnu, omiljenim brendovima, stilu koji voliš, detaljima?

H: Stan u kojem živimo reflektira tko smo, namjerno i slučajno. Meni je najvažnije kako se osjećam u svom prostoru, kako se osjećam kad sam doma. Tu mi ulogu igra kombinacija vizualnog i taktilnog, nesavršenog i funkcionalnog, osobnog i univerzalnog. S obzirom na prirodu mog posla, ali i moj osobni stil, brzo su mi se nametnule jako konkretne ideje za ovaj prostor, dizajn i interijer generalno. Najbitnija je bila vizija koju smo imali čim smo ugledali ovaj stan, vidjeti u njemu nešto što možda netko drugi  ne bi vidio.

Uredili smo ga s komadima iz prijašnjih životnih prostora, s nekim novijim eBay ulovima, pokojim klasikom, ali i sasvim slučajnim komadima koji su se na kraju baš uklopili. Nisam baš sigurna bi li se nazvala minimalistom jer sam s jedne strane totalni sakupljač, a s druge volim praznine i pročišćenost. Stilski mi je to teško staviti u jednu ladicu, pa bih možda svoj pristup uređenju opisala kao topli, taktilni, nesavršeni, ponekad slučajni minimalizam.

Smatram da su brendovi nevažni da bi interijer izgledao dobro, ali naravno svi imamo neke svoje, ponekad iracionalne objekte žudnje, pa se i u mom prostoru našao Vitrin Akari, iznad blagovaonskog stola koji smo sami složili, za kojeg si i dalje teško opravdavam cijenu, ali me usrećuje.

N: Kako si uspjela napraviti cijelo uređenje u drugom stanju?

H: Bilo je nekoliko većih zahvata u stanu koje je trebalo kompletno isplanirati i voditi, a to je nekako prirodno (kreativno i logistički) pripalo meni. Bilo mi je svakako zahtjevno uz ‘full time’ posao, svom srećom od kuće, i trudnoću. No, tako je često u životu, uvijek se sve događa istovremeno. Prednost toga je bila ta da kad su me dostavljači vidjeli s trudničkim trbuhom, nosili bi pločice, umivaonike i sve ostalo na drugi kat, unatoč tome što u zgradi nema lifta. Sve u svemu, osim što sam stalno trčala iz starog u novi stan, najnapornija je bila zadnja faza – faza selidbe i finalnih radova, što zbog trećeg tromjesečja, što zbog završnih detalja kao finiširanje zidova, vrata i štokova što smo, uz hrpu ostalih fizičkih radova, također napravili sami.

N: Sad kad je sve gotovo, što bi rekla koji su bili najveći izazovi u uređenju?

H: Preuređenje ovog tipa je stresno i u normalnom stanju, a u trudnoći je naravno sve još teže. Najveći izazov bilo je vrijeme jer smo znali kad se moramo useliti i to je otprilike značilo da imamo svega dva mjeseca za novu elektriku, plin, podove, zidove, kupaonu i kuhinju. Zvučalo je nemoguće, ali na kraju smo nekako uspjeli, uz veliku sreću s majstorima i puno posla kojeg smo odradili sami, obično navečer nakon regularnog radnog dana i vikendima. Jako iscrpljujuće, ali se definitivno isplatilo jer smo uselili u stan o kojem smo do sada samo maštali.

N: Što ti je najdraže u stanu?

H: Kako je sve još svježe, a neke stvari su još uvijek u procesu uređenja, teško mi se odlučiti koji mi je najdraži dio u stanu. Možda dnevna soba i blagovaonica koje su ujutro obasjane najljepšim svjetlom. Obožavam štukature na stropovima, hrastov parket i zidove koje smo nakon otklanjanja tapeta odlučili ostaviti golima. Tu je puno vremena utrošeno, no efekt je neponovljiv i zidovi sada prepričavaju povijest stana i preko sto godina stare zgrade. Iako smo još daleko od finalnog uređenja veselim se i promjeni koja je neizbježna, s obzirom da nam ubrzo stiže i novi član. Tako da sam svjesna da će se raspored i sadržaj morati još mijenjati, no upravo je u tome gušt, svaki puta promišljati nanovo.

N: Koji bi bili tvoji stilski savjet za uređenje?

H: Pokušati se okružiti komadima koji te vesele – to može biti nekakva sitnica tipa keramike s putovanja ili neki (idealno second hand) klasik o kojem si dugo maštala. Najbitnije je prostorom ispričati svoju priču, ne žuriti s kupnjom apsolutno svega ili stremiti nekakvom glossy kataloškom izgledu koji često može djelovati sterilno. Minimalno nikako ne mora biti hladno, to može biti i kombinacija starog i novog, s detaljima poput prekrivača na kauču, indirektne rasvjete i generalno što više (manjih) izvora svjetla među što bih obavezno uključila i svijeće, osobito zimi. Veliko ogledalo za poduplati svjetlost tamo gdje je potrebna, kao i slike, koje ne moraju nužno visiti na zidu. Promišljati prostor na način da je ugodan, ali da diše i da unatoč mogućim promjenama u razmještaju, pojedini komadi traju i traju.