Menu
Menu
”Mi žene često mislimo da moramo odabrati, da nije u redu ako u sebi nosimo takve suprotnosti.”
Često me pitaju gdje pronalazim žene za intervjue. Ne znam. Sve se odvija nekako prirodno i spontano. Od samog početka željela sam prenositi iskustva žena koje nisu svima poznate, a koje nose toliko priča u sebi da bi mogle napisati knjigu. Ili barem kroz razgovor istražiti sve slojevitosti svojih sugovornica jer čini mi se da je upravo to ono s čime se većina žena teško nosi, da smo toliko različite, a iste. Sve samo ne jednostavne, niti to želimo ili trebamo biti. Dejana je svakako žena koja može napisati i po nekoliko knjiga. A uklopila se u temu o samoprihvaćanju jer njen stav prema životu je tako britak, bez analiziranja i istinski po njenom izboru. Kad pričate s Dejanom ne treba dugo da shvatite kako je apsolutno povezana sa samom sobom, svojim vrijednostima, sa svemirom. I apsolutno mi je nemoguće opisati je u uvodu i predstaviti je, mogu možda probati. Ona je, između ostalog, yoga učiteljica, svjetska putnica, entuzijastica, majka tinejdžerice. Za ostalo nastavite čitati. Predlažem da uzmete pola sata za sebe, skuhate čaj i uživate. Dejana vas kroz naš zajednički razgovor vodi na pravo ‘soul searching’ putovanje.
N: Mislim da bi bilo najbolje da krenemo od timelinea tvog života i kako te on vodio k yogi. Možeš li nam ispričati svoju priču koja te naposljetku dovela u Zagreb i smirila u ovoj kući. Kad gledaš unazad, kako gledaš na sve to?
D: Od malena sam često mijenjala mjesta prebivališta i puno putovala. Rođena sam u Novom Sadu, no većinu svog djetinjstva provela sam u Beču, kao i u čestim odlascima u Aziju, zbog posla svojih roditelja. Već sam jako rano došla u kontakt s istočnom filozofijom života i simbolima koji su me od uvijek intrigrirali. Naša kuća je, od kad se mogu sjetiti, bila puna figura Bude i umjetnosti, kao i detalja iz Azije, a tako je i danas. Novi Sad i Beč su gradovi u kojima sam odrasla, a pohađanje internacionalnih škola u društvu djece iz cijelog svijeta mi je otvorilo vrata u svijet u koji sam zakoračila s velikom znatiželjom o svemu.
Kao mladi idealistica, koja je odrastala u vrijeme rata, završila sam mirovne studije na LSE-u Londonu, i s ruksakom na leđima, vođena slobodnim duhom, putovala sam od Kube, Brazila, pa do Indije, po manje razvijenim zemljama, i tako se upoznavala s kulturama i socijalnim problemima svijeta. Tu se i razvija moja jasna namjera za humanitarnim radom tj. želja za pomoći ljudima u potrebi, pa nakon par godina nomadskog života započinjem karijeru u UN-u. Tijekom pet godina UN života na Tajlandu, udajem se, postajem mama i krećem redovito na yogu. Naravno, opet sam okružena sad već meni poznatim mističnim kulturama i energijom jakog lokalnog spiritualnog života.
Nakon Tajlanda, UNICEF me šalje za Nepal gdje živim dvije godine okružena duboko spiritualnim hinduizmom i budizmom, a moja znatiželja za tu filozofiju života još više raste. Nakon godina putovanja i selidbi polako počinjem shvaćati da je moje tijelo moj najveći i jedini dom. Pauziram karijeru u UN-u zbog ozbiljnog burn-outa, selimo se u Zagreb gdje konačno imam vremena za upisati svoju prvu yoga edukaciju. Paralelno pokrećem projekt SupersoulYoga i imam viziju kako spojiti svoje najveće strasti – yogu i putovanja. Kroz SupersoulYogu godinama sam organizirala yoga putovanja po cijelome svijetu, od Balija do Španjolske.
Covid kriza je zaustavila te projekte, ali su se brzo otvorila nova vrata za pokretanje vlastitog yoga studija. Ovaj put s ciljem da pružim mojoj zajednici ljudi jedno sigurno utočište za rad na sebi tijekom vremena krize i straha kojeg svi živimo posljednje dvije godine.
N: Što se za vrijeme toga svega, svih putovanja, promjena, selidbi, zbivalo u tebi? Kako pričaš čini mi se da si odluke donosila jako brzo, bez previše propitkivanja.
D: Istina, nisam nikad puno razmišljala. Prije bih rekla da sam ja sama kreirala takav ritam i da sam ga željela. Nisam ni htjela usporiti, svaka nova prilika i svaka nova destinacija bile su mi ‘turn on’, velika mogućnost za rast. Čak i kada sam postala mama, kada se rodila moja kćer na Tajlandu, to se nije smirilo, možda se čak i pojačalo. Putovala je s nama svugdje, od Nepala, Kambodže, Kine, do Maroka i Kolumbije.
Mislim da se taj ritam ne bi ni smirio da se nije dogodila pandemija, zbog koje smo se evo zadržali u Zagrebu. Svjesna sam da se moj ritam čini brži od ritma većine ljudi, no svako od nas je kreator svog života. S druge strane, ponekad smo toliko duboko i nesvjesno u svom nekom ritmu da se čini teško zaustaviti ga. U mom slučaju usporila me, na neki način, pandemija, ali ja sam to prihvatila kao poziv na neko novo iskustvo, i pokušala uvidjeti što se nudi kroz to iskustvo. Život, a pogotovo yoga, uče me da budem fleksibilna i prilagodljiva, da pogledam dobro što se krije u nepoželjnim situacijama, u znanju da je tu najčešće velika prilika za rast.
N: U kojem trenutku se krećeš baviti yogom?
D: Moj bivši UN šef u Bankoku mi je posudio dvd Ashtanga yoge (poznatog učitelja Marka Darbyja) i sjećam se velikog šoka kada nisam bila u stanju popratiiti tu vježbu, iako sam bila jako fizički fit. Obožavam izazove, a Ashtanga yoga, koja je iznimno jaka i dinamična fizička praksa koja radi na dubinskim nivoima psihe i duha, jako me zaintrigirala.
Tako da sam nekako spontano zakoračila na put yoge, tražila studije gdje god sam se našla jer sam shvatila da se jako dobro osjećam kad sam svjesno u svom tijelu, kada dišem s namjerom i kad mi je um prisutan u trenutku. Vodila me ta moja znatiželja, kao i osjećaj ‘reverence-a’, na hrvatskom jeziku u nekom širom smislu riječi to znači poštivanja. Poštivanja tradicije i poštivanja elemenata prirode što je upravo i neka moja interpretacija spiritualnosti. Ne vjerujem da smo ovdje samo da odradimo život, da smo samo jedna fizička hrpica kostiju i mišića. Vjerujem da smo svi uistinu povezani, ali da nismo skroz svjesni toga, iako ako naučimo slušati sebe i prirodu, to brzo naslutimo.
I dan danas jako su mi bitni rituali koji me podsjećaju cijeniti misterij života, priliku da sam tu, da dišem, i da živim. Rituale poštivanja uključujem i u svoje satove yoge i stvaram od njih male ceremonije koje ljude podsjećaju na neprocjenjivost svakog trenutka.
N: Kako rasteretiti taj izraz ‘rad na sebi’ koji danas vlada? Kako ga omekšati i pomoći ljudima da ne gledaju na to kao neku obvezu već dio života?
D: Danas svi živimo u polaritetima, želimo raditi na sebi, ali ne želimo se susresti sa svojim demonima. Želimo avanture, ali bojimo se promjene. Mi žene primjerice želimo biti suosjećajne i nježne, ali smo također i nervozne i asertivne. Seksualne i senzualne, ali često želimo biti u pidžami i raščupane, da nas se ostavi na miru. I onda mislimo da moramo odabrati, da nije u redu ako nosimo takve suprotnosti.
Rekla bih da je to paradoks života, jer ono što je jasno je da smo oboje, baš kao udah i izdah, dan i noć, tama i svjetlost, mi možemo istovremeno biti dvije suprotnosti. Što ranije prihvatimo obje strane i znamo da obje mogu funkcionirati zajedno, u jednoj cjelini, to ćemo prije prihvatiti sebe i moći uživati u sebi takve kakve jesmo. S manje truda i rada na sebi, a s više suosjećanja i prihvaćanja. Kad shvatimo da imamo kapacitet samoprihvatiti sve svoje suprotnosti – to je cjelovitost.
N: Bila sam na tvom satu tako da znam koliko je moćno to iskustvo. Koliko ti je teško, moguće objasniti, kako si došla do ideje, pretpostavljam da si jednostavno pratila sebe i da je sve nekako došlo iznutra?
D: Shvatila sam da ljudima jako paše započeti dan, jutro, yoga sat, svoj vikend, s namjerom. Kad sam otvorila studio BoilerroomYoga, u vrijeme potresa i pandemije, otvorila sam vrata ljudima koji su s došli s namjerom da budu dio zajednice, s namjerom da pronađu mir u sebi usprkos najvećoj krizi ikad. S namjerom da dijele iskustva, podršku i rade na sebi. Iako nisam imala u planu voditi yogu u Zagrebu, intuitivno sam osjetila jasan poziv da je moj zadatak dijeliti moja iskustva i znanje koje za dobrobit zajednice. Na prvom satu su bili moji najbliži prijatelji, a već jako brzo se taj krug proširio, i to samo putem preporuka.
Stvorili smo neki siguran krug koji je podržavajući i u kojem oni mogu dijeliti svoje emocije i osjećati se sigurno. Kako sam posljednjih desetak godina kreirala veoma emotivne i intenzivne yoga retreate, znam koliko je važan i akt ‘držanja prostora’, što bi mogli objasniti kako stvaranje podržavajuće atmosfere u kojoj se ljudi mogu opustiti i mentalno i emotivno, dok se spajaju sa svojim tijelom i uranjaju u svoje procese. Tako kreiram iskustva koja daju priliku da se iskorači iz obrazaca svakodnevice, a zakorači u ritual ljubavi prema sebi.
N: Bi li i sama rekla za sebe da si jako povezana sa sobom, sa svojom intuicijom?
D: ‘Go with the flow’ definitivno je moja mantra, ali ima tu i velika doza namjere koja proizlazi iz dubokog uvida u ono što mi se nudi i što mi je dostupno u svakoj situaciji. To je drugim riječima razlučivanje, u yogi ‘viveka’, znanje što je to što je dobro za mene, a traži jasnoću. Nemam rigidnost koja dolazi s pitanjem ‘što će biti’. Mislim da me život s nizom promjena, osobnih uspona i gubitaka naučio tome. To me je i ohrabrilo, i postala sam s vremenom sigurna u sebe. Nijedna promjena u životu mi nije bila teška jer duboko u sebi znam da ću pronaći način nositi se promjenom i da će se i najteže stvari riješiti ili proći.
Kako sam većinu života provela tako da sam se oslanjala na samu sebe, naučila sam brzo donositi odluke i jako rano sam postala samostalna u njima. S druge strane, to me čini i pomalo ‘žilavom’, koliko god sam topla i otvorena, potrebno mi je puno prostora za sebe. Osoba sam od povjerenja, ali mi je izazov osloniti se na druge, na tome radim. Uvijek ću se osloniti prvo na sebe i osjećam se jako podržanom od života.
Često mi je unaprijed bilo jasno da ću napraviti ono što želim i ostvariti ono što želim i ono što već dugo znam je da je dobro prvo uopće znati ono što želimo ili bar ne želimo, da bi to ostvarile. U ovoj regiji, zbog tradicije i društva, osobito žene, često nisu svjesne svog ogromnog potencijala i moći i znanja da zaista mogu sve ako to žele. Zato je bitno da postavimo namjere za život, da odlučimo kakve žene želimo biti. Da uživamo u svojoj ženstvenosti, da kreiramo iz svog centra moći i da radimo doista ono što želimo, kao i gradimo odnose koji nas podržavaju.
Isto tako, bitna je i znatiželja, ona je ono što vodi. Uvijek sam bila jako znatiželjna, kada bi me nešto zainteresiralo htjela sam doznati sve o tome, kao primjerice s yogom. Što je opet nekad dovodilo i do prevelikih očekivanja koje sam imala od same sebe.
N: Da, rekla bih da je to standardna ženska boljka. Što misliš koja je poveznica kada pričamo o ženama, njihovim neprihvaćanjima, borbama, dokazivanjima, ulogama?
D: Da svakako, baš sam razmišljala kada sam nedavno slavila svoj 46. rođendan, da sam spremna da pustim neke od tih očekivanja prema sebi. Yoga me stalno podsjeća na to da ne budem svoj najveći kritičar, da budem prisutna sa svime što jest i da se ne identificiram s dramom koju moj um zna potencirati.
S jedne strane ambicija i očekivanja služe kada želimo ostvariti nešto, no često nam otežavaju da budemo zadovoljne s onim što već jesmo. Čini mi se da muškarci to znaju raditi puno bolje od nas, znaju se možda bolje opustiti i cijeniti ono što već imaju, gledam i svog muža kako to radi i učim od njega. Mi žene smo često u multitaskingu, ali nije upitno možemo li to, jer sigurno možemo, već je li nam to održivo, a mislim da dugoročno nije. Zato se vraćam na ‘self-care’ rituale o kojima sam pričala – znati ugasiti mobitel, otići u šetnju, duboko prodisati. Ako treba staviti si i alarm i podsjetiti se uraditi nešto što nam je korisno, podržavati se na održivi način.
N: Koliko misliš da nam yoga može pomoći u samoprihvaćanju, na koje je načine pomogla i pomaže tebi na tvom putu?
D: Yoga u suvremenom životu je nauka a o odnosima. Iako odradimo jedan dio yoge na prostirci, vježbamo disati, biti prisutni, izdrživi, tražimo neke nove prostore u tijelu, gradimo kapacitet za izazovne asane i slično, naš posao zaista počinje kad zakoračimo van prostirke, u dinamičnu svakodnevicu. To je rad koji imamo u odnosu prema sebi, prema svom partneru, prema djetetu, drugim ljudima, životinjama, hrani, poslu, planeti. Puno naših načina i navika smo naslijedili iz odnosa sa svojim roditeljima i od društva – što trebamo ostvariti ili kako se trebamo ponašati, što se očekuje od nas. Važno je u tom moru svjesnih i nesvjesnih obrazaca pronaći svoju istinu, i znati iskomunicirati svoju istinu. Znati što duboko u sebi želimo i što nas podržava, kao i što ne želimo i nije nam korisno, ali ne na površnoj, uvjetovanoj razini. Ne ono što smo preuzeli od roditelja ili društva, već dublje, tako da inspirira svjesnost i autentičnost u svim odnosima. To je za mene yoga.
