Ivana Karmišević

”Svakako mi je najveća lekcija da sam shvatila da sam ja isto što i moj biznis.”

Kad sam prvi put naišla na Ivanin profil @cupoftea.living, to je bilo pravo osvježenje. A kad sam se pretplatila na njen newsletter oduševila me svojim digitalnim magazinom koji je podsjećao na sva ona print izdanja koja volim pratiti. Listanje dizajnerski vrhunskih časopisa uvijek je meditativno iskustvo, a Ivana je dijelić te atmosfere uspjela prenijeti u svoj Cup of Tea magazine. Mislim da smo danas svi u potrazi za autentičnim sadržajem, a osobito insipiracijom, tj. volimo da nas inspiriraju tuđe odluke i životi. Volimo vidjeti da netko živi ono što jest, za što uistinu treba puno hrabrosti, ali i neodustajanja i upornosti. Kao malo poduzetništvo, samo u tom slučaju ne odustaješ od samog sebe. Neću vam otkrivati čime Ivana toliko zavodi u svojim newsletterima, na njih ćete se pretplatiti same, ali zato smo Mateja Vrčković i ja krenule putem Požege kako bi uistinu uhvatile Cup of Tea priču u njenom najiskrenijem izdanju.

"

U disciplini sam pronašla svojevrsnu slobodu. Ponekad se navečer uistinu divim svemu što sam u jednom danu uspjela obaviti.

"

N: Sjećaš li se, kada je ‘pala’ odluka da mijenjaš gradski lifestyle za kuću pokraj Požege? Možeš li nam malo ispričati više o tome?

I: Odluka je pala kada se rodila Julia, iako pamtim da sam oduvijek bila onaj tip osobe koji je bježao na vikendice, one na moru ili u unutrašnjosti. To su bila mjesta na kojima sam se uvijek osjećala najbolje. Isto tako, odrasla sam u kvartu u zgradi koja je bila okružena zelenilom, a zapravo sam percipirala to kao da živim u prirodi. Sve dok nisam odrasla i shvatila da živim u Novom Zagrebu. Ali zelene vizure uvijek su me smirivale i opuštale, kao i tjerale na razmišljanje. Studirala sam na Agronomskom fakultetu tako da sam i tamo svoje vrijeme provodila u Maksimiru, u šetnjama. No, kao i većina, mislila sam da se moj život jednostavno mora odvijati u gradu zbog posla i obveza. Nisam ni razmišljala o tome da imam opciju, mogućnost živjeti izvan grada.

Ostala sam trudna na zadnjoj godini fakulteta i već tada sam počela intenzivnije osjećati kako mi energija grada ne odgovara. Od situacija gdje me nitko nije doživljavao kao trudnicu, da sam bila tretirana bez ikakve empatije, tipa u javnom prijevozu, do bolnice gdje sam čekala na pregled. Jednom sam čak pala u tramvaju i nitko mi nije ni pružio ruku da mi pomogne ustati. Već tada sam osjećala da ne želim živjeti u takvom okruženju, kao ni odgajati dijete.

Kako mi je muž iz Požege u jednom smo trenutku pričali i shvatili da oboje želimo ići graditi dalje život i odgajati Juliju izvan grada, i počeli smo istraživati Požegu. Dogodili su se pandemja i potres što nas je natjeralo da doslovce pobjegnemo iz Zagreba. Tako da je nama to svakako bila promjena na bolje, mom mužu povratak kući, meni je donijelo mir u glavi, ali i nove odluke kako ću dalje razvijati Cup of Tea. To je ovako u kratkim crtama, potraga za kućom svakako je bila jedan proces koji se nije dogodio preko noći.

N: Da, većinom se priča o ljepšim stranama selidbe, općenito o pozitivnim posljedicama promjene, odluke.. No, mene zanima ona faza kada je teško. Kako trenutno pričamo o samoprihvaćanju, kada danas gledaš na neku svoju transformaciju, čemu te najviše naučila i što ti je bilo najviše izazovno dok je trajala?

I: S organizacijske strane to je svakako ogroman izazov i stres. Bilo je situacija u kojima smo bili na rubu, kao primjerice kad je čovjek od kojeg smo htjeli kupiti prvu kuću odustao od prodaje noć prije. Općenito je adaptacija teška zato što sam bila svjesna da ostavljam prijatelje, mamu i sestre, život u Zagrebu kakav poznajem, ali opet s druge strane nisam više osjećala da je to Zagreb u kakvom sam odrasla i kakav pamtim. To je bilo otvaranje jednog novog poglavlja, tako smo se svi osjećali, ali realno nismo toliko daleko, i dalje vidim svoje prijatelje, nemam osjećaj da sam nešto ili nekog izgubila ili ostavila iza sebe.

Za Juliju je selidba svakako bila stres, neko vrijeme nije se htjela odvajati od nas, a nama je sve bilo emocionalno i fizički izazovno jer vrijeme ide i nikoga ne čeka, a ti si u nekom svom procesu koji moraš proći. Uz to, taman sam se intenzivnije počela baviti s Cup of Tea, krenula otvarati atelier za fotografiju jer smo s tim planom i tražili kuću koja ima prostor ekstra za njega, tako da se sve nekako odvijalo u isto vrijeme. No, znala sam da je sve za neko bolje sutra. Isto kao što sam naučila da je sve na meni, da nitko neće učiniti nešto umjesto mene, preuzeti odgovornost. Samo ja mogu utjecati na sebe i kako ću se nositi sa životom ili percipirati nešto.

N: Koliko su se tvoji prioriteti i stil života promijenili selidbom? Rekla bih da si se ti ustvari samo odlučila živjeti u skladu s njima?

I: Pa da, tako je, ja sam ih imala i u životu u gradu, samo sam ih tamo teže prakticirala. Ovdje mi je to puno jednostavnije. Primjerice, prije bi uvijek odlazili po hranu u Požegu i vozili sve u Zagreba, a sad mi je sve lako dostupno. Ono što mi je najvažnije od svega je da Julia provodi vrijeme u prirodi, da može bosa hodati po travi kada to poželi, što i radi, da nije stalno u zatvorenom ili mora držati moju ruku. Trenutno je to izazovno jer je sa mnom doma dok čekamo mjesto u vrtiću, no kad krene u vrtić biti će puno lakše i posvetiti se sebi i svom poslu. Zanimljivo mi je isto tako da koliko god se ponekad osjećam kao da nema naprijed, pogledam nju koja se ujutro probudi s osmijehom na licu i to mi promijeni cijelu percepciju. Tako me uči da jednostavno treba ići naprijed, da je novi dan pred nama.

N:  Što je s prijateljstvima, je li udaljenost utjecala na tvoje odnose?

I: Smiješno mi je to što dok smo se družile u Zagrebu imale smo uvijek po par sati jedna za drugu jer smo uvijek morale ići negdje dalje. A sada, kada moje prijateljice dođu ovdje, ostaju i po cijele dane, nitko nikamo ne mora ići, što je predivno. Tu smo u nekoj atmosferi kao da smo na nekom odmoru ili izletu. No, mislim da prijateljstvo ne poznaje daljinu, uvijek imaš prijatelje, pa makar se čuli i samo putem mobitela ili interneta. Mama i sestre isto često dolaze, tako da ne bih mogla reći da je ijedan moj odnos patio zbog selidbe dva sata od Zagreba.

"

Priznala sam si da ne moram biti besprijekorno uređena ili našminkana da bih se bavila onime što želim ili vodila društvene mreže 'onako kako treba'.

"

N:  Čemu te, kad se radi o samoprihvaćanju, najviše uči Cup of Tea, ili majčinstvo?

I: Svakako mi je najveća lekcija to da sam shvatila da sam ja isto što i moj biznis. Dugo sam odvajala to dvoje, da bih na kraju naučila, i prihvatila, da smo mi jedno. To mi neko vrijeme nije bilo jasno jer nisam smatrala da bi moj način života nekoga interesirao. Sve se oko nas odvija toliko brzo, toliko informacija, članaka, fotografija, da nisam smatrala da bi nekog zanimao moj tempo života. Onda sam zapravo shvatila da upravo uvid u takav stil života opušta ljude, a da ja ni ne mogu biti drugačija od onog što jesam, i počela sam se opuštati. To je dovelo do veće publike jer svi volimo autentičnost i iskrenost, ja prva!

Priznala sam si da ne moram biti besprijekorno uređena, ili našminkana, da bih se bavila onime što želim ili vodila društvene mreže ‘onako kako treba’. Majčinstvo svakako podsjeti na to koliko se naše tijelo može transformirati, pretvori te u neku drugu osobu, nosi svoje izazove koji podsjete na to da smo samo ljudi. Sve ono ‘lijepo kao slika’ padne u vodu. Za mene je samoprihvaćanje značilo i prestanak svih onih nekih navika poput odlaska na nokte, uređivanje obrva ili friziranje. Ne kažem da je to nužno loše, samo da sam ja shvatila da mi sve to donosi kratku satisfakciju i ja sam ju za sebe trebala pronaći negdje drugdje. A to su stil života i prioriteti koje živim danas.

N:  Koliko dugo postoji Cup of Tea, kako se on razvijao, kada gledaš s neke distance na njega, kako vizualiziraš njegovu budućnost?

I: Kad gledam unazad uistinu se razvijao, a rekla bih da sada baš nekako cvijeta. Plan mi je razvijati ga u više smjerova, u smjeru ateliera gdje želim ostvariti projekte koje sam zamislila, a to su priče o običnim ljudima s običnim pričama koje ustvari uopće nisu nimalo obične. Magazin nastavljam raditi kao i dalje, donositi taj jedan mirni kutak svojim pratiteljima koji mogu imati sami za sebe u nedjelju ujutro kada stiže newsletter. Na društvenim mrežama i dalje želim prenositi tu jednu svoju sasvim jednostavnu svakodnevicu.

Ništa ne želim požurivati, sve želim graditi u nekom svom tempu jer sam naučila da ništa pozitivnog ne dolazi s požurivanjem. Naučila sam se biti strpljiva. Većina se naučila na taj finalni rezultat jer samo to najčešće i vidimo na društvenim mrežama, a zaboravili smo na proces iza njega, i zato volim na njega podsjećati.

N:  Koliko je izazovno, ili ne, živjeti u skladu s prirodom, živjeti samoodrživo?

I: Razumijem da je održivost postala trend, ali iz moje perspektive je da se trudiš imati onoliko utjecaja koliko možeš. Čak ne treba pretjerivati, mislim da je važnije živjeti održivo onoliko koliko možemo uklopiti u svoj život, da smo u tome ustrajni, što god to značilo za nas. Ja primjerice kupujem hranu od opg-ova, pokušavam ne kupovati hranu koja dolazi iz neke druge zemlje, poput konzervirane hrane ili žitarica. Imam specifičnu prehranu zbog zdravlja koja se bazira najviše na povrću, mesu i iznutricama i radije konzumiram sve vitamine od tamo, nego iz sintetičkih proizvoda podržavajući farmaceutske tvrtke. Primjerice konzumaciji mesa pristupam tako da mislim da je održivo konzumirati sve dijelove životinje, a ne samo neke jer tako poštujemo životinju, ali i dobivamo sve potrebne nutrijente. Ali svatko treba odlučiti za sebe, umjesto ići u ekstreme ili pratiti trendove.

Vjerujem da je jesti lokalno puno održivije nego primjerice kupovati hranu iz supermarketa ili ne znati odakle je stiglo ono što jedem. Možda meni najvažnije pitanje je ‘Koga podržavam ovom kupnjom?’ jer to je novac koji smo ja, ili moj muž zaradili, u par sati ili par dana, i važno je kome ćemo ga dati.

N:  Kako izgleda tvoj uobičajeni dan u Požegi? 

I: Ustajem u pet ujutro prije svih kako bih imala vrijeme za sebe. Razgibam se kako bi mi se tijelo probudilo i popratilo um koji krene raditi s buđenjem. Zatim pustim psa u dvorište, doručkujem, a prije svega posvetim se skincareu i nekim svojim rutinama. Više od svega volim stati bosa na zemlju, to je nevjerojatan osjećaj. Nakon toga sjedam za laptop i radim dok ne čujem komešanje s drugog kata što znači da se Julia i moj muž bude. Pripremam kavu i čaj i moj dan s Julijom tada počinje, tako da kroz dan balansiram posao uz nju. Najljepši dio dana od kada smo doselili ovdje mi je zajednički ručak i za vrijeme njega još dodatno usporiti vrijeme.

Naučila sam se kroz prehranu koju sam morala usvojiti biti jako disciplinirana, prije sam bila puno ležernija. Ali sam, zanimljivo, u toj disciplini pronašla za sebe svojevrsnu slobodu. Ponekad se navečer uistinu divim što sam sve u jednom danu uspjela obaviti, mislim da je jako puno toga na ženama, osobito kada smo mame. Ali zahvaljujući toj disciplini izbjegavam ‘burn out’ ili da mi naprosto bude svega previše.

N: Gdje voliš otići kada nisi kod kuće, koja mjesta, gradovi te privlače?

I: U ovoj fazi uistinu uživam kod kuće, ali kada bi trebala izdvojiti mjesto gdje bih htjela otputovati to je Škotska, zbog svojih krajolika, tog ‘moody’ vremena koje mi i inače više odgovara i otoka Skye. Veliki užurbani gradovi prestali su me privlačiti, više me primjerice zanimaju američka i kanadska prostranstva. Ono što me ispunjuje su i putovanja Hrvatskom, koja me jako inspirira, pa i ovaj krajolik u okolici Požege koji je divan, tu samo par minuta dalje su prekrasni slapovi, rijeke, potoci i planina. Tako da nemam trenutno neku žeđ za dalekim putovanjima, iako sam prije puno putovala. Sada sam nekako zadovolja upravo ovdje gdje jesam.

VEZANE OBJAVE