N: Sjećaš li se, kada je ‘pala’ odluka da mijenjaš gradski lifestyle za kuću pokraj Požege? Možeš li nam malo ispričati više o tome?

I: Odluka je pala kada se rodila Julia, iako pamtim da sam oduvijek bila onaj tip osobe koji je bježao na vikendice, one na moru ili u unutrašnjosti. To su bila mjesta na kojima sam se uvijek osjećala najbolje. Isto tako, odrasla sam u kvartu u zgradi koja je bila okružena zelenilom, a zapravo sam percipirala to kao da živim u prirodi. Sve dok nisam odrasla i shvatila da živim u Novom Zagrebu. Ali zelene vizure uvijek su me smirivale i opuštale, kao i tjerale na razmišljanje. Studirala sam na Agronomskom fakultetu tako da sam i tamo svoje vrijeme provodila u Maksimiru, u šetnjama. No, kao i većina, mislila sam da se moj život jednostavno mora odvijati u gradu zbog posla i obveza. Nisam ni razmišljala o tome da imam opciju, mogućnost živjeti izvan grada.

Ostala sam trudna na zadnjoj godini fakulteta i već tada sam počela intenzivnije osjećati kako mi energija grada ne odgovara. Od situacija gdje me nitko nije doživljavao kao trudnicu, da sam bila tretirana bez ikakve empatije, tipa u javnom prijevozu, do bolnice gdje sam čekala na pregled. Jednom sam čak pala u tramvaju i nitko mi nije ni pružio ruku da mi pomogne ustati. Već tada sam osjećala da ne želim živjeti u takvom okruženju, kao ni odgajati dijete.

Kako mi je muž iz Požege u jednom smo trenutku pričali i shvatili da oboje želimo ići graditi dalje život i odgajati Juliju izvan grada, i počeli smo istraživati Požegu. Dogodili su se pandemja i potres što nas je natjeralo da doslovce pobjegnemo iz Zagreba. Tako da je nama to svakako bila promjena na bolje, mom mužu povratak kući, meni je donijelo mir u glavi, ali i nove odluke kako ću dalje razvijati Cup of Tea. To je ovako u kratkim crtama, potraga za kućom svakako je bila jedan proces koji se nije dogodio preko noći.

N: Da, većinom se priča o ljepšim stranama selidbe, općenito o pozitivnim posljedicama promjene, odluke.. No, mene zanima ona faza kada je teško. Kako trenutno pričamo o samoprihvaćanju, kada danas gledaš na neku svoju transformaciju, čemu te najviše naučila i što ti je bilo najviše izazovno dok je trajala?

I: S organizacijske strane to je svakako ogroman izazov i stres. Bilo je situacija u kojima smo bili na rubu, kao primjerice kad je čovjek od kojeg smo htjeli kupiti prvu kuću odustao od prodaje noć prije. Općenito je adaptacija teška zato što sam bila svjesna da ostavljam prijatelje, mamu i sestre, život u Zagrebu kakav poznajem, ali opet s druge strane nisam više osjećala da je to Zagreb u kakvom sam odrasla i kakav pamtim. To je bilo otvaranje jednog novog poglavlja, tako smo se svi osjećali, ali realno nismo toliko daleko, i dalje vidim svoje prijatelje, nemam osjećaj da sam nešto ili nekog izgubila ili ostavila iza sebe.

Za Juliju je selidba svakako bila stres, neko vrijeme nije se htjela odvajati od nas, a nama je sve bilo emocionalno i fizički izazovno jer vrijeme ide i nikoga ne čeka, a ti si u nekom svom procesu koji moraš proći. Uz to, taman sam se intenzivnije počela baviti s Cup of Tea, krenula otvarati atelier za fotografiju jer smo s tim planom i tražili kuću koja ima prostor ekstra za njega, tako da se sve nekako odvijalo u isto vrijeme. No, znala sam da je sve za neko bolje sutra. Isto kao što sam naučila da je sve na meni, da nitko neće učiniti nešto umjesto mene, preuzeti odgovornost. Samo ja mogu utjecati na sebe i kako ću se nositi sa životom ili percipirati nešto.

N: Koliko su se tvoji prioriteti i stil života promijenili selidbom? Rekla bih da si se ti ustvari samo odlučila živjeti u skladu s njima?

I: Pa da, tako je, ja sam ih imala i u životu u gradu, samo sam ih tamo teže prakticirala. Ovdje mi je to puno jednostavnije. Primjerice, prije bi uvijek odlazili po hranu u Požegu i vozili sve u Zagreba, a sad mi je sve lako dostupno. Ono što mi je najvažnije od svega je da Julia provodi vrijeme u prirodi, da može bosa hodati po travi kada to poželi, što i radi, da nije stalno u zatvorenom ili mora držati moju ruku. Trenutno je to izazovno jer je sa mnom doma dok čekamo mjesto u vrtiću, no kad krene u vrtić biti će puno lakše i posvetiti se sebi i svom poslu. Zanimljivo mi je isto tako da koliko god se ponekad osjećam kao da nema naprijed, pogledam nju koja se ujutro probudi s osmijehom na licu i to mi promijeni cijelu percepciju. Tako me uči da jednostavno treba ići naprijed, da je novi dan pred nama.

N:  Što je s prijateljstvima, je li udaljenost utjecala na tvoje odnose?

I: Smiješno mi je to što dok smo se družile u Zagrebu imale smo uvijek po par sati jedna za drugu jer smo uvijek morale ići negdje dalje. A sada, kada moje prijateljice dođu ovdje, ostaju i po cijele dane, nitko nikamo ne mora ići, što je predivno. Tu smo u nekoj atmosferi kao da smo na nekom odmoru ili izletu. No, mislim da prijateljstvo ne poznaje daljinu, uvijek imaš prijatelje, pa makar se čuli i samo putem mobitela ili interneta. Mama i sestre isto često dolaze, tako da ne bih mogla reći da je ijedan moj odnos patio zbog selidbe dva sata od Zagreba.