N: Nakon Zagreba, Austrije, Francuske, sada živiš u Nizozemskoj. Kako je izgledao tvoj put do danas, kad si uspješna u svom poslu, uz to zaposlena u svojoj omiljenoj industriji? Je li teško ostvariti i živjeti svoje snove, što bi ti rekla na to?

A: Oduvijek sam htjela biti u moto industriji, tako da sam prije nekoliko godina poslala mail u tvrtku Kiska, gdje sam nakon nekog vremena dopisivanja dobila poziv za pripravništvo. Otišla sam tamo, uskoro su mi zatim ponudili i stalni posao na kojem sam ostala pet godina, sve do ponude iz Yamahe u kojoj sam zaposlena sada. Osim toga, vožnja mi je oduvijek bila hobi, vozim u slobodno vrijeme, rekreativno, vozim po stazi, vozim aute i motore, sudjelujem u amaterskim moto utrkama. Moj posao je meni hobi i tako gledam na sve.

Još dok sad odrastala bila sam fascinirana motorima, vozila sam ih, posuđivali smo ih jedni od drugih kao klinci i skrivali, a roditelji nam baš nisu bili oduševljeni. Onda sam jedne godine uspjela nagovoriti baku da mi kupi moj prvi motor od prijatelja koji ga je prodavao i tako je sve krenulo. Položila sam vozački i krenula voziti. Ne znam baš definirati zašto motori, prvo sam bila fascinirana motoristima, kacigama, nekom misterioznošću pitanja tko je iza te kacige, to mi je uvijek bilo intrigantno. U počecima naravno privlači i brzina, no danas više nije stvar brzine koliko tehnika i izdržljivosti.

N: Kako pristupaš činjenici da se radi o muškom svijetu. Dokazuješ li se, ulaziš li u konflikte ili nekako sve puštaš i ne dopuštaš da tuđi stavovi utječu na tebe i tvoj život?

A: Istina je da te muškarci u ovom gledaju kao da tu ne pripadaš. To je jednostavno tako. Ali ja čak ni ne mislim da je tako samo u ovom svijetu, već i općenito. Pogledaj samo o kome stalno pričamo u vijestima – Jeffu Bezosu i Elonu Musku. Teško je biti žena, osobito u moto svijetu, i potrebno je vremena da bi te ostali prihvatili. Uvijek moraš još bolje voziti, još se više dokazivati, dokazati se i po nekoliko puta – da bi muškarci došli do zaključka da si jednako dobra kao i oni. I to nema veze s time što su žene u startu fizičke slabije. Ne bih rekla ni da je stvar samo ove industrije, koliko sa stereotipima po kojima žena nema što raditi negdje drugdje već je njezino mjesto u kuhinji. Tako da ta borba sa stereotipima ne staje, i iskreno, ne vidim da će se to ikada skoro promijeniti. Unatoč tome što smo u 2022. godini. Naravno, ovo je muški sport u kojem dominiraju muškarci i čim žena takne u njihovo okruženje, potrebno je vrijeme da ju ‘čopor’ prihvati, a muškarci u ovom sportu nikoga ne čekaju.

Ima i onih više kavalirski naklonjenih, no onda znaju i pretjerati, pa se ponašaju prema tebi previše kao prema ženi u njihovom svijetu, što opet nije ravnopravno. Meni je sad nakon šest godina potpuno svejedno jer znam tko sam i što sam, ne moram se više dokazivati nikome jer iza mene stoje uspjesi i postignuća. Ima trenutaka u kojima, moram priznati, volim neke muškarce postaviti na mjesto u razgovorima u kojima misle da oni znaju najbolje ili bolje od mene. Onda često dođemo do zaključaka da im je bilo bolje da se uopće nisu išli raspravljati sa mnom.

N: Kako izgleda tvoja svakodnevica?

A: Nisam tip osobe koja odlazi na posao motorom, osim ako ne planiram kasnije neku vožnju koja će mi poslužiti i kao odmor te antistres moment. Vikendima se volim voziti prema Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj gdje istražujem, razgovaram s ljudima. Voljeti vožnju je lifestyle u kojem kombiniram sve što volim. Od posla do ljudi s kojima radim, vožnje auta i motora vikendima ili striktno profesionalno, u svrhe testova i razvitka budućih modela. Ovo nije život koji se živi samo vikendom, on je isprepleten u sve. Uz to, jašem dva puta tjedno, rekreativno. Jašem već duži niz godina, a najviše volim otići u Maroko gdje mogu galopirati po plaži. Taj osjećaj je uopće nemoguće opisati i sročiti u par rečenica, kao da letite. To je poezija u pokretu, a konji su životinje koji ti pružaju najviše kad ti najviše treba, smire te, reagiraju drugačije. A i tehnika jahanja je odlična za balans, a samo jahanje i druženje s konjima savršeno za smirivanje uma.

N: Što bi rekla da te najviše povezuje s novom Johnnie Walker kampanjom i njihovim sloganom ‘Keep walking’?

A: Svakako to što je kampanja bazirana na tom sloganu, kao i na sloganu ‘Be Your Own Hero’. Posljednjih šest godina našla sam se u toliko situacija u kojima sam mogla odustati, i vjerujem da većina ljudi bi odustala na mom mjestu, i vratila se doma. Mene je to samo natjeralo da ponovno ustanem i nastavim dalje, unatoč jezičnim barijerama, unatoč nerazumijevanju, samoći, preprekama koje nosi muški svijet. Selila sam nekoliko puta, i svaki put sam morala započinjati sve ispočetka. Ali nema druge, išla sam dalje i nakon svih uspona i padova sada gledam unatrag na to sve kao na iskustvo i ubirem plodove svoga rada. Klupko se na kraju samo odmota, vjerujte mi. Bilo je teško, ali ‘Keep walking’, zato sam se prepoznala u tome. Malo ljudi će vas možda i podržavati jer se ljudi ne bi znali snaći u tim situacijama, ne mogu se poistovjetiti, razumjeti vas, a na kraju imate i onaj tipični mentalitet ljudi koji ne žele da uspijete. I to je sve ok. No, onda se nađete u rukama nekih drugih ljudi, ljudi koji dijele vaš stav i mišljenje, ljudi s kojima se zbližite, međusobno podupirete i samo idete dalje. Mi svi imamo izbor, ali nemamo svi potreban ‘mindset’.

N: Čemu su te najviše naučili uspjesi, ali i padovi na motociklima? Koje životne lekcije učiš kroz iskustvo vožnje, natjecanja, jahanja?

A: Ne odustajanju. Doslovce, nikada ne odustati. Sanjati veliko i ne stati dok se to ne ostvari jer snovi se ostvaruju. Potrebno je samo usmjeriti energiju u ono što želimo, čime se želimo baviti, kako želimo živjeti i mantrati na to. Pasti i pogriješiti je odlična stvar, ljudi imaju previše negativan stav prema tome. Ne uspjeti nam samo daje neko vrijeme za introspekciju i lekcije iz kojih onda rastemo dalje. To nije razlog za odustajanje. Treba ići dalje, nastaviti raditi na sebi, poboljšati ono u čemu se osjećamo da nismo dorasli. Primjerice ja imam strah od javnog nastupa, držanja prezentacija, i stalno radim na tome.

N: Što bi poručila ženama koje se možda zbog nečega osjećaju da ih društvo ne prihvaća? Jesi li se osjećala oduvijek drugačijom zbog toga što ne radiš nešto uobičajeno i na što smo navikli?

A: O da, uvijek sam bila nekima čudna, družila sam se više s dečkima i nisu me previše zanimali neki aktualni trendovi koji su se paralelno odvijali oko mene u ženskim društvima. Rekla bih da sam i izgledala kao muško do neke četrnaeste, petnaeste godine. No, treba znati tko si i što si, znati kako ideš i ne obazirati se na mišljenja drugih ili komentare okoline. Svijet je poprilično plitko mjesto, površno, i ako se ne uklapaš po tim nekim standardima mase, lako ćeš biti obeshrabrena. Zato je najvažnije prvenstveno se susresti sa samom sobom, pogledati se u ogledalo, bez šminke, onakva kakva jesi – i prihvatiti samu sebe.

Powered by Johnnie Walker